Kad sam došla doma, prvo sam snimila neku radnu verziju na gitari, ali se to kasnije prometnulo u klavirsku pjesmu, i iako zapravo na albumu klavir nosi samo tri pjesme (četiri, ako računate i obradu koja postoji samo na digitalnom izdanju), iz nekog razloga svi u bendu, uključujući i mene, zovemo ovo svojim „klavirskim albumom“, možda zato što je tih par pjesama na njemu dalo toliko jak pečat, da nam se čini da odzvanjaju kroz cijeli album. A „Strah od dubine“ toliko ga je obilježila, da je po njoj dobio i ime.

Jedna od mojih omiljenih knjiga je Conradovo „Srce tame“. Prvi sam put čula za tu knjigu kada sam, početkom faksa, čitala Škvoreckog i njegove „Inženjere ljudskih duša“. U toj knjizi, pripovjedač i glavni lik je češki emigrant koji predaje američku književnost na jednom kanadskom sveučilištu (kao i stvarni Škvorecky), i radnja teče kroz akademsku godinu, te usput, kako pratiš radnju, pratiš i kako studenti obrađuju pojedine značajne američke pisce, a svako se poglavlje zove po djelu na kojem rade u danom trenutku, i počinje malim citatom iz te knjige.

Jedno od poglavlja zove se "Srce tame" (čini mi se da se događa oko Božića), i meni je to iz nekog razloga bilo ključno poglavlje u knjizi.

Nekoliko godina kasnije, roštajući po pozamašnoj obiteljskoj biblioteci (jednoj od onih koja se prostire kroz više soba, jezika i generacija), pronašla sam ga: primjerak iz 1952. godine, u kojem su zajedno Tajfun i Srce tame, s malom posvetom na prvoj stranici: “Dragom Tomici sve najbolje za sedamnaesti rođendan”.

Pročitala sam je nakon toga nekoliko puta, oduševljavajući se tom slikom: da je srce tame bijelo, ne crno, jer bijele su mrlje na kartama tamo gdje nismo bili i još ništa ucrtali. I o tome sam htjela pisati. O mjestu koje je strašno jer do njega još nismo došli, a najstrašnija je pomisao da kad i dođemo, tamo možda nema ničega.

I da, upravo tu knjigu držim na promo fotografiji benda koju najčešće objavljujemo uz ovaj album, a u bookletu CD-a stoji sljedeći Conradov citat iz nje:

“A izvana, tiha divljina koja je okruživala tu iskrčenu mrljicu na zemlji dojmila me se kao nešto veliko i nepobjedivo, poput zla ili istine, što strpljivo čeka da ova fantastična invazija prođe."

*Zvonka Obajdin je centralna figura zagrebačkog benda Svemir, i iz ugla autorke većine pjesama pokušala je da nam dočara dio stvaralačkog procesa koji je ovih dana rezultirao albumom "Strah od dubine".