Voleli su istu muziku. I kao da je to malo - isti delovi pesama su ih na poseban način opijali. Dešavalo se da u isto vreme požele i istu knjigu da kupe. Od beletristike do putopisa. Od kratkih priča do kompleksnih romana. Od autobiografija do kuvara. I uvek sve u isto vreme. Mnogi kažu da se suprotnosti privlače. U njihovom slučaju nije bilo nijedne. Zastrašujuće je koliko su bili slični.
Oko pedesete su počeli da kubure sa istim boljkama. Ništa strašno, ali sve u isto vreme. Povišen krvni pritisak, nešto učestalije glavobolje, žgaravica... Nisu bili paničari, ali su rešili da nešto promene. Ishrana, više šetnje. Prestali su i da puše, ali stres nije nestao. Posao im to nije dozvoljavao i bili su potpuno svesni toga.
Njoj su ponudili slobodne dane. Neće biti nikakav problem ako je ne bude bilo desetak dana. Izgleda umorno. Rekla je: - Ne mogu sada. Moram ovo da završim.
Njemu je takođe ponuđen vanredni odmor. Delovao je ispijeno. Neće biti nikakav problem ako ga ne bude bilo desetak dana, ali je on rekao: - Ne mogu sada. Moram ovo da završim.
Sledeća decenija je mirno prošla. Manje-više dobrog zdravlja i umerenog rada. Oboje su shvatili da ne mora baš toliko da se gine. Slušala se i dalje muzika. Sve starija. Čitale su se i dalje knjige. Sve novije. Više je vremena bilo i za filmove. Nije se propuštalo ništa. Putovalo se. Ne samo za vreme godišnjih odmora. Najmanje jedan vikend mesečno. Na raznorazne izlete. Bilo je dobro, dobro, dobro. Sve je bilo na svom mestu. Ono što nisu mogli da promene najviše im je nedostajalo. Pomirili su se sa tim.
Sedma decenija je počela infarktima. Prvo njegovim, pa njenim. Ona ga je doživela lakše nego što joj se činilo u početku. Bio je blaži nego njegov. Shvatila ga je kao opomenu. Njemu je teže palo. Još je pre dvadesetak godina rekao ortacima sa malog fudbala: - Sve, sve, ali i pored svega onog lošeg što mi se desilo, ili onog dobrog što mi se nije desilo u životu, najgore će mi biti kada prestanem da igram fudbal i ako mi čuka nastrada.
Prestao je da igra zbog leđa. Udar je došao posle. Nije izbegao nijedno.
Izvukli su se oboje. Promenili ishranu, često šetali, pazili na sebe. Zdravlje im je solidno. Provode mirne dane. Ona ima svoj ritual ustajanja u sedam i otvaranja pasijansa uz kafu na miljeu. Sa starim, omiljenim špilom karata. Malo lepljivim, doduše. Sledi pijaca, pa spremanje ručka uz obožavano slušanje muzike. One starije. Popodne prilegne i nakon spavanja odlazi u šetnju. Uveče pogleda film i legne sa nekom od skoro kupljenih knjiga. Nema više subota i nedelja. Svi dani su isti.
Njegova interesovanja su malo drugačija. Muziku sluša sve manje. Pročita se tu i tamo po koja knjiga, ali retko koja do kraja. Šetnje su za pre podne i najčešće za obilazak prijatelja i priče o politici i fudbalu. Pretplatio se na sve sportske kanale i postao zavisnik od utakmica. Ne propušta nijednu i zato zna, za razliku od nje, koji je dan u nedelji. Zato i zna da se smenjuju, ali su i njemu isti.
Žive i dalje u centru. U najlepšem delu grada. Tamo gde sve izgleda lepo. U stanovima u kojima su živeli njihovi roditelji. Nikada se nisu sreli.
BOJE
Živela je sama. Odavno. Samo su mačke uvek bile uz nju. U njenoj kući nikada niko nije ni boravio ni prespavao - ni prijateljica, a kamoli voljeni muškarac. Nije nikada bila ni zaljubljena. Takva su joj osećanja bila potpuno strana. Ono što bi u mladosti ponekad osetila bila bi ili prijatnost, ili dopadanje, simpatija, prijateljstvo. Ljubav nije doživela. Osim prema svojim mačkama koje su se jedna za drugom smenjivale. Kako bi jednu ožalila, donosila bi drugu. Uvek samo ženku, bele boje. Ono što joj je zapravo bilo najvažnije u životu bile su njene slike. One su bile njena strast. Boje koje je mešala bile su zamena za sve. Jedna za smeh. Jedna za suze. Jedna za bes. Jedna za melanholiju…
Počelo je davno. Onog dana kada ju je napustio otac. Jednostavno ga više nije bilo kada se vratila iz škole. Čekala ga je nedeljama. Približavala se prozoru kad god bi se čuli koraci ispred kuće. Uvek je bilo uzalud. Nijedni nisu bili njegovi. Slušalicu telefona, crvene boje, podizala bi posle prvog zvona. Zadihana, jer bi uvek dotrčala kao luda. Zacakljenih očiju. Očev glas postajao je sećanje. Jednog dana je naprosto prestala da ga čeka. Onda kada je bacila sve njegove fotografije i donela odluku da nikada ne bude ostavljena, da se nikada ne zaljubi, da nikada ne zavoli. Da ne bude uplakana godinama. Kao njena majka. Eto tako je odlučila. Desetogodišnja devojčica je, bez anestezije, povlačila duboke rezove na svom srcu.
Majka joj je umrla jedne subote. Istog dana kada je prodata njena prva slika. Majčin portret u haljini zelene boje. Mesecima je očajnički pokušavala da je otkupi. Svoju neprežaljenu sliku, ogromnu tugu i bol pretočila je u svoja najlepša platna. Jedino dobro proizašlo iz svega. Sve sami portreti žena. Nekih žena. Različitih, ali uvek sa ponekim detaljem majčinog lica. Tajni kôd koji je samo ona znala. Poruka koju je mogao pročitati možda samo još njen otac.
Počelo je onoga jutra kada joj je nestala mačka koja se ovoga puta nije vratila. Danima ju je očekivala. Opet to užasno osećanje koje je mrzela. Bez trunke kajanja se zato ozarila kada je na pragu jednog dana zatekla crnog mačora. Predivno stvorenje koje je kročilo u kuću. Kao u transu, vlažeći osušene boje na paleti, sva srećna do jutra je slikala bez svesti. Akt. Prvi put posle Akademije. Zaprepašćeno se suočila sa muškim telom koje nikada nije dodirnula. Sunčevi zraci su otkrivali svaki puteni detalj. Kročila je u tu svetlost, polako sa sebe skidajući svaki komadić odeće. Pred njim. Dva akta su stajala - jedan naspram drugog.
Muška tela su se mesecima smenjivala na njenom slikarskom postolju. Stara je držala pod ključem. Iza vrata, braon boje. Da joj negde ne odu i da sa novima bude sama. Sve ženske portrete je prodala. Ovoga puta njena je kuća bila puna muškaraca. Onih koje je sama stvorila - samo za sebe. Koje niko nikada nije video. Zatočenike njenih skrivenih strasti. Uzbuđenja koje je još uvek sebi odgonetala. Osećanja da je ušla u topao krevet koji je muškarac za nju zagrejao. Uvek jedan isti, kose crne boje. Kao ugalj. Malo duže, zalizane unazad i očiju plavih kao letnje, podnevno nebo. Bez oblaka. Sa svake slike bi prodirale u njene, opijajući je dok su klizile niz njeno telo, polako je ogoljavajući do transa.
Kuća je bila u haosu. Kutije, prazna ambalaža od hrane, konzerve od svega i svačega, isceđene tube... Razbacano na sve strane. Život je sada imao drugačiji smisao i dugo nije imala nikakvu nameru da ga bilo čemu ma i na trenutak podredi. U jednom trenutku ipak više nije mogla. Morala je da stvari dovede u red. Taman kada je sve ponovo bilo na svom mestu, mačor je skočio na policu sa knjigama koje su se rasule po podu, i iznenada nestao kao što se i prvi put pojavio - bez traga. Umorna već, klečeći usred krša, iz Sartrovog „Zida” povukla je ćošak nazubljenog starog fotografskog papira. Iz knjige koja je uvek stajala kraj majčinog uzglavlja polako se pojavila požutela poleđina slike sa datumom njenog rođenja i rečima „Najsrećniji čovek na svetu koji je upravo saznao da je postao otac”. Okrenula ju je. Gledala dvadesetak sekundi ne uzimajući vazduh, sve do dubokog udisaja i krika koji do tada, niko, nikada, ispustio nije. Gužvajući čoveka crne kose. Kao ugalj. Zalizane unazad. Malo duže. Očiju plavih. Kao nebo, leti, u podne. Bez oblaka.
PUT
- Pa gde si, bre, ti?
- U vozu.
- U kakvom vozu?
- Kako kakvom?
- Daj, bre, ozbiljno te pitam.
- U vozu. Znaš šta je voz? Prljavi kupe. Prazan. Pod je ulepljen, sivi mebl na sedištima. Iznad ovog preko puta mene je nešto urezano. Ne mogu da vidim šta bez naočara. Mrzi me da ih vadim iz torbe. Iz pepeljare vire pikavci, stočić na rasklapanje ne može da se podigne. Naravno, i onaj poznati zvuk - može svaki prag da se izbroji. Drveća promiču iza musavog prozora. Sporo.
Tišina. Neverica sa druge strane. Muk od pet sekundi.
- OK. Duhovito. Uspeo si da me zabrineš. Nakratko. Stvarno, gde si? Čekam te kod mame već pola sata.
- Majka nam je umrla pre deset godina.
- Na groblju te čekam. Na groblju! Da, deset godina - na današnji dan.
- Tačno. Na današnji dan. Ne mogu da dođem. Na putu sam.
- Stvarno si na putu? Nismo se čuli mesec dana. Pokušavao sam da te dobijem hiljadu puta. Uvek si nedostupan. Pre par dana sam ti poslao poruku. Da te podsetim za danas. Očekivao sam te ovde.
- Znam. Žao mi je. Nisam mogla da ti se javim.
Neverica sa druge strane. Muk od deset sekundi.
- Zašto govoriš u ženskom rodu?
- Promenila sam pol.
- Ne razumem.
- Promenila sam pol.
Muk od dvadeset sekundi.
- Zašto? Mislim, odakle ti ideja? Nikada nisi pokazivao sklonosti... Mislim, uvek je sve bilo... Zašto? Ne razumem. Čekaj, ozbiljan si?
- Ozbiljna, ne ozbiljan.
- Šta?
- Pitao si me da li sam ozbiljan. Prestani da mi se obraćaš kao muškarcu.
- Dobro. Da li si ozbiljna?
- Da.
- A kako? Kako si uspeo? Mislim, uspela. Stvarno ništa ne razumem.
- Sećaš se svih mojih službenih putovanja u poslednjih šest meseci?
- Da.
- To nisu bila službena putovanja. To su bile pripreme na koje sam morala da idem. Razne.
- Gde?
- To nije bitno.
- Uvek vozom?
- Da. Znaš da se plašim aviona.
- Šta ti je ona rekla?
- Još ne zna.
- Kako ne zna?
- Lepo. Ne zna. Vraćam se upravo kući da je obradujem.
- Da je obraduješ?
- Da. Znaš koliko je volim i da ne mogu bez nje.
- Znam, ali zašto bi se ona obradovala tvojoj promeni pola?
- Rekla mi je da smo odavno samo najbolji prijatelji. Da prema meni ne oseća više ništa sem toga. Da je ne uzbuđujem. Da više ne može da bude sa mnom. U stvari, rekla je da bismo mogli i dalje da živimo zajedno. Da pričamo o svemu, da mi se poverava, da sedimo noćima jedno pored drugog, da me i dalje voli, ali na drugačiji način. I da bi uživala u tome. Samo kada bih ja bila - žensko.
*Goran Stojičić rođen je 1965. u Beogradu. Prošle godine objavio zbirku priča „Besani” (Ammonite, Beograd), prvu multimedijalnu knjigu u regionu, a možda i mnogo, mnogo šire. Trideset pet priča o ljubavi, kakva god ona bila, sa istim brojem crteža Slavimira Stojanovića Futroa (koji je zaslužan i za korice), kao i isto toliko pesama, izvođača: David Bowie, Massive Attack, Tom Waits, Cocteau Twins, Nick Cave, Morphine, Paul Weller, Amy Winehouse, The Smiths i mnogi drugi, koje se poput Soundtrack-a mogu slušati uz njegove „male igrane filmove”, očitavanjem odštampanih QR Code-ova. „Besani” su za kratko vreme doživeli svoje drugo izdanje, a prevedeni su i na engleski jezik (Sleepless).
Piše drugu knjigu.
