Radi se o „Dunjinoj Pjesmi“, maloj i nježnoj posveti djetetu, u kojoj se krije sva silina roditeljske brige, odanosti i istinske nježnosti. Blaga kritika, ali ne s namjerom da bilo što promijeni, već više kao da u svom djetetu prepoznaje sebe i na neki čudan način odobrava, praćena iznimno senzualnom, ali u isto vrijeme živahnom melodijom, pjesma je sva od sitnih detalja koji ne promiču majčinskom pogledu.

U ovom kratkom filmu su obje, i Zvonka Obajdin i junakinja njene pjesme, opuštene, svaka u svom prostoru, sa svojim dnevnim aktivnostima, i negdje se naslućuje kako se u svojoj smirenosti stapaju, iako se ni u jednom trenutku ne nalaze u istom kadru. U muzičkom svijetu nikada ova vizuelna priča neće biti toliko posebna koliko će njima dvijema biti, i to je normalno. Ipak, snažan osjećaj povezanosti, neke sličnosti koja se naslućuje u njihovim različitostima, ili pokušajima različitosti, drugačijim životnim dobima i okolnostima u kojima provode dan, njihova ranjivost i snaga u vječnom unutrašnjem sukobu koji se krije u neverbalnom, čudan protok vremena koji različito doživljavaju, sve je to sada dijelom dostupno i poštovaocima Zvonkinog zvuka.