Zbilja, zašto je svaka pjesma o parama?

Pjesma „Nebo“ je bila odličan uvod u jedan refleksivno psihodelični ‘roman’ o ljudima koji obitavaju u svojim kutijama bez rizika da će unutar zidova izrasti drvo spoznaje, o ljudima koji bježe od znanja, i u svojim zatvorenim umovima grade svjetove po mjeri, svjetove nedodirljive, u kojima ne mora ni da se osjeća više od onoga što je propisano običajima. A onda na albumu „22“, novom čedu zagrebačke ekipe Seine, nižu se pjesme o parama.
Zbilja, otkud pare, zašto toliko para? Da je bar ona pitomija, glamuroznija riječ: novac. Ali 'pare' zvuče kao donji sloj primitivizma okićen prljavštinom svih neopranih ruku svijeta. Ali nije u tome stvar.

Bubanj i zaglušujuća i upozoravajuća gitarska dobrodošlica na pragu koračnice uvode u nešto sumorno, a čim asocira na ritam koračanja, možemo naslutiti problematiku mase. Ta masa, to može biti bilo ko od lirskih i ne baš lirskih nas, to su svi koji se plaše nepoznatog, koji u strahopoštovanju prebacuju odgovornost s one strane 'kutije', i drže se jedni drugih iz potrebe. Novi singl dvojca Seine „Nebo“ nije samo tek neka nova epizoda nenapisane sage o strahu, zatucanosti i neznanju, iako nam je motivacija poznata; ovdje imamo prst uperen prema nečemu što je iznad nas dok su nam kosti duboko u 'komforu' tvrdog tla, urođene spontanosti kojom se uvijek pridržavamo za plotove, dok se pokrivamo po glavama gospodareći zidovima, zadovoljno, jer smo se sakrili od nevidljivih neprijatelja naše svjesnosti, ali muzički toliko slikovito da ostavi bez daha prije nego smo uopšte stigli da udahnemo.

Početak diskografske godine je donio pregršt singlova koji najavljuju bogato muzičko proljeće. Izlistali smo one koji su se pojavili u posljednjih desetak dana februara.