Heroina indie muzike u Beogradu i mnogo, mnogo šire, ponovo očarava svojim stihovima, pa na najbitnijm mjestu kaže: “O kakav sanjar to sam ja/O kako sanjam sve do dna”. Dok autorka sanjivo pjeva i to u slogovima, što možda i jeste neka vrsta sna, bend je precizan, kompaktan i čvrst u svirci, a svirci ritam sekcije zapravo sve vrijeme kontrapunktiraju, dok "baritonovi" maestra Petrovića u kontinuitetu češkaju dušu slušatelja (sa druge strane jastuka).

Una čak i modulira svoje glasne žice, a to čini tako gracilno i graciozno kako bi se moglo očekivati od možda najveće stilistkinje na regionalnoj (nezavisnoj) muzičkoj sceni. Koliko samo kompresovane emocije u cjelini, u dubini odnosno slojevima ove numere, budući da zvuk Bitipatibi nastavlja da se razvija u sličnom pravcu kao i u prethodnim, progresivnim singlovima koji su nas takođe osvojili na prvo slušanje, na samom početku ove godine. Za koji dan, kada budemo sabirali najbolje singlove u godini koja nas napušta, na listi Stereo Art magazina naći će se bar par Bitipatibi pjesama.

Sutra veče sviraju u Beogradu, povedite neko drago biće i biće vam više nego lijepo, u to ne sumnjamo.