I već kod prvih sučeljavanja ritma s gitarskim talasanjima, u uvodnoj pjesmi „Baklje“, prepoznajemo, ali i dopunjavamo zvučni doživljaj ovog muzičara bez ikakvog otpora, jer na pragu ovog izdanja postajemo svjesni da smo sve vrijeme bili unutar refleksivne ravni Simunovićeve, i da je sve u njemu već odavno sazrelo do najsitnijih detalja. Njegovo lirsko Ja je „prežvakalo“dodirljivosti svijeta koji ga okružuje, i zaustavlja se samo tamo gdje ima čemu da se divi. Lirski junak i njegov pas, jer važno je imati odanost i društvo.

I njegova neprilagođenost je postojana. Intimna ispovijest, već sam napisala to gore, znači da ne sumnjamo da se isti junak kreće iz jedne pjesme u drugu, ne nekim utvrđenim redom, jer čini se da je koncept izostao, možda zato što ovo i nije cijeli album, već samo jedan dio, čiji nastavak čeka neke bolje diskografske uslove. Optimizam ne nestaje ni u pjesmi „Krila“, iako dvojinu smjenjuje usamljenost. Poetske slike Srđe Simunovića su jednostavne, svakodnevne, ne gaze u neprevodive metafore, zbližavaju nas s njim neosjetno, kao da smo njegov „film“ već odgledali, možda baš s njegovog prozora. Za razliku od riječi, gitare jesu metafora za sebe, nada koja se razlaže i vrti u krug, daleko od jecaja, na pragu prkosa, i uz prateći poklič vuku na neodustajanje.

U naslovnoj pjesmi volja dolazi tek u refrenu, kome prethodi svjesnost o sopstvenoj nemoći, onoj kakvi imaju „polovni“ ljudi, istrošeni, ali još uvijek živi, s mislima snažnim poput podivljalih konja, s mislima koej se reflektuju kao eho, čime potvrđuju same sebe. Gornji sloj melodijske pozadine je nešto razvučeniji, ležerniji, ali će do kraja pjesme postati dominantan prostim pojačavanjem, sve dok ne dostigne nivo pasivne agresije.

U „Jedino što imam“ misli su svedenije, kao i melodija koja do pred sam kraj klizi linijom te svedenosti, da bi se u finalu razigrala uz horsko ponavljanje centralne misli.Taj hor, to su sve predimenzionirane verzije istog glasa, to je autor, glasnogovornik svog lirskog junaka, u svim svojim vokalnim izdanjima okupljenim oko jedne proste, a samim tim i velike istine.

Posljednja u ovom 'krnjem' izdanju albuma, pjesma „Neki novi dan“, je nježnija, kombinacija ispodglasja i ritmičkog recitovanja, pomalo kao da je izašla iz devedesetih s tom suptilnom gitarom koja priziva kamene zidiće pored mora i ljubavi koje se zaustave u pravom trenutku, prije nego stignu gdje su krenule, ne znajući da je ono gdje su bile potrebnije ipak na pola puta. Možda je ta završnica malo obeshrabrujuća za slušanje, iako nosi tu divnu dozu lagodnosti, jer uspavljuje u trenutku kad smo najzagrijaniji, kad nam fali neka drčna ritam mašina. I baš tu, na samom kraju ovog izdanja, osjeća se da nedostaje neki dio, da manjka koncept, ili samo da nismo bili spremni da zatvorimo ovo muzičko poglavlje, ko zna.

Glas Srđe Simunovića je prijatan u svim varijantama, njegova misao je kompaktna i prijemčiva, a njegov način na koji uspijeva da ukroti zvuk na nekoliko instrumenata je za svako divljenje. Na ovom albumu nema viškova, sve je pažljivo iznivelisano, uklopljeno, sve se sliva na prevojima, poput neprekidnih nizova tekuće vode, a u tom smislu se osjeća i prisustvo Vladimira Perišića, izuzetnog sluhiste i vjerovatno najsposobnijeg producenta u Crnoj Gori trenutno. Osim njega, svoj doprinos ovom albumu su dali Bojan i Dušan Dobrilović, Filip Vulanović, Veljko Vučurović i Dejan Popović. U očekivanju ostatka, dok ne sakupimo šesnaest pjesama pod istim naslovom, ovih pet su dobro zagrijavanje i sjajna lična karta autora, a svakako jedno od najboljih crnogorskih izdanja u ovoj diskografskoj godini, nevezano za to što je konkurencija bila slabašna.