Elem, taj Dušan Darijević, prvi čovek čačanskog Karusel Festa, letnjeg festivala etno i ambijentalne muzike, rešio je da u okviru festivala napravi Amerikana veče, uočivši razvijenost i kvalitet srpske amerikana scene. Tim svojim potezom dobio je sasvim originalni program kakav neće videti, bar ovog leta, nijedan drugi grad u regionu. Retko koji grad će videti bilo kog od učesnika ovog festivala iz prostog razloga što nigde nisu ni pozvani. Bendovi sa Amerikana scene očigledno nisu baš dragi organizatorima festivala u Srbiji, pa i regionu (čast izuzecima kao što je SeaRock iz Kotora) iako nesporno poseduju kvalitet. Razlozi su verovatno delom političke prirode („šta oni tu meni pevaju na engleskom, pa ti ameri su nas bombardovali!“), a delom oni blesavi argumenti tipa „prerano je za njih, zvaćemo ih kad im poraste popularnost“, što je ravno onoj legendarnoj izjavi srpskog seljaka nekom opozicionom političaru „glasaću (za) te(be) kad budeš na vlasti“.
Bilo kako bilo, Čačak, koji do sada nije baš bio poznat kao Meka za Amerikana muziku, je dobio priliku da vidi najbolju ponudu sa ove scene (samo su nedostajali Wooden Ambulance i Ana Ćurčin da svi bitni budu tu). Otvorio je Ice Cream Man koga sam prvi put imao prilike da gledam i slušam. Izvodio je, koliko sam uspeo da čujem, samo obrade bluz i kantri pesama ( “Ring of Fire” Džonija Keša je bio vrhunac nastupa) što je šteta, jer je imao dobru priliku da publici predstavi svoj originalni materijal koji, kako sam čuo, ima. Pesme su zvučale sasvim korektno, najbolje što je moglo u aranžmanu za „one man band“, uz istovremeno sviranje gitare ili bendža, usne harmonike i udaraljki. Voleo bih, posle svega, da čujem njegov autorski materijal.
On Tour su svoj četrdesetpetominutni set „najvećih hitova“ izveli, treba li to uopšte reći, savršeno. Očigledna je ta „hemija“ koja struju između članova benda – njima više nikakve probe ne trebaju, savršeno se razumeju i bez reči ili pogleda. To se prosto oseća. Vladimir Marinović je ovoga puta obavio najveći deo vokalnih „dužnosti“ na veliko zadovoljstvo njegovih fanova (ima ih i u mom najbližem okruženju), Ivana Smolović koja (svaka čast Vladi) ipak ostaje moj favorit, je bila nešto manje aktivna nego obično, a iznenađenje je bio Marko Ćebić, koji je pokazao koliko prijatan glas ima otpevavši jednu deonicu pesme u kojoj su se okušali svo troje. Primetio sam da su svirali bosonogi a sada, kad vratim film, čini mi se da im to nije bio prvi put.
Stray Dogg su najavljeni kao glavne zvezde večeri i zaista, dok su oni svirali sala Doma kulture je bila najispunjenija (više od polovine sedišta). Dukat je bio zadovoljan posetom jer i prvi put (vidi početak teksta) i drugi put kada je u Čačku nastupao publika se mogla prebrojati prstima dve ruke. Treća sreća, ispostavilo se. Navikli smo već na odličnu svirku koja je postala konstanta u muzici Stray Dogga. Ranije je akcenat bio na vokalu, što je ponekad prelazilo u egzibicionizam, ali, kako vreme odmiče, muziciranje dolazi u prvi plan do te mera da ostajemo željni pevanja. Tako su čak i pesme sa prvog albuma koje su bile bazirane isključivo na akustičnoj gitari sa novim aranžmanskim rešenjima postali punokrvni rok „brojevi“. Dolaskom novog bubnjara Andreja Mladenovića (za koga se nadam da će biti trajno rešenje) dobili su na čvrstini i disciplini, pa Marko i Dukat mogu slobodnije da se upuštaju u pletenje svojih gitarskih ornamenata. Ana je skroz batalila violinu i potpuno prešla na klavijature i elektronske kompjuterski generisane zvučne efekte. Kad sam već to pomenuo, moram reći da mi je žao što ne izvode više pesama sa svog novog, po mom mišljenju odličnog, albuma na kome ima dosta tih elektronskih „začina“. Mogu da razumem da je ovo bio relativno kratak, festivalski nastup, za kakav se obično izvode pesme koje publika poznaje, ali, ostaje žal što nisam čuo „Sunset“ ili „Worried Mind“ na primer. Prisluškivao sam komentara Čačana posle svirke, i mogu vam reći da su bili vrlo pozitivni.
„Last but not the least“ što bi rekli Amerikanci, nastupio je bend koji je jedini pevao na srpskom te večeri. Najbolji rokenrol bend Zapadne Srbije, Baobab. Već sam napisao na Fejsbuku komentar u kome pominjem svojevrsnu „Mažino“ liniju Užice – Požega – Arilje – Ivanjica koju navodno „brani“ Baobab od najezde turbo-folka. To jeste mala šala, ali ta mesta ipak nisu navedena slučajno – to su gradovi u kojima žive četiri člana Baobaba. Kako kaže Mišo Petrović, inače stanovnik Arilja, to im otežava održavanje proba, ali ljubav prema rokenrolu ipak nadvladava te tehničke probleme. Baobab su, ko ih još nije čuo, nešto što je najbliže prišlo Rolling Stonesima kad se radi o srpskom rokenrolu. I to Stounsima iz perioda „Exile On Main Street“, s tim što su tekstovi (koji su vrednost za sebe) na srpskom. Na žalost, nisam uspeo da njihov nastup odslušam do kraja, ali sam uspeo da zakačim svoje favorite „Braon oči, „Dvoje“ i „Sreću i ljubav i radost“. Ovaj nastup je imao svojevrstan „kantri“ prizvuk jer su ga, iz tehničkih razloga, kako mi je Mišo rekao, bazirali na pesmama koje svira na akustičnoj gitari. Ja nisam imao primedbi, a kako sam video, ni čačanska publika. U svakom slučaju, ako vam se pruži prilika, ne propustite da čujete jedan od naših najpotcenjenijih bendova.
Na kraju, još jednom bih pohvalio organizatora Karusel Festivala, bez čije vizije, hrabrosti i entuzijazma se ovo veče ne bi dogodilo. Šteta je samo što se njegovi sugrađani nisu odazvali u još većem broju. Ali, to me ne čudi, vizionari poput Dušana Darijevića, umetničkog direktora festivala ambijentalne i etno muzike Karusel, obično ostaju neshvaćeni u svom vremenu.