Pjesma „Dve reči“ Nikole Vranjkovića nije nova onima koji su redovni na njegovim svirkama, ali sad je dostupna studijska verzija i novi spot u kome Ana Marković i Sergej Trifunović sjajno dočaravaju potpuno odsustvo komunikacije i nepodudaranje želja. Nakon toliko godina dobili smo neku drugu verziju „Trenja“, jednako bolnu i iscrpljujuće stvarnu sliku one faze odnosa u kome jedno diže ruke od sebe i od zajedništva i oslobađa osobu koja nije sigurna da želi da bude oslobođena.
Malo šta me je rastužilo kad je muzika u pitanju kao raspad The Weakerthansa, iako je njihovo postojanje godinama visilo u vazduhu. John K. Samson, centralna autorska i vokalna figura ove kanadske četvorke je ostao aktivan sve vrijeme u side projektima, i srećom i dalje u njegovim radovima ima tragova onoga što je kod bivšeg mu benda bilo esencijalno.
Događalo se da u startu odustanem od svega što u sebi ima oznake elektronike i dupstepa, ali kada su se oko Beatz & Rhymes (u jednom trenutku je ličilo na projekat, ali srećom, nije ostalo na tome)počela pominjati imena dvojca Bojan Đuković i Braco Subotić, ličilo je na izazov. Braco Subotić je u godinama kad je crnogorska underground scena imala svoj najbolji period, početkom ovog milenijuma, bio prvi među jednakima, frontmen legendarne Qtere i najomiljenija muzička figura svog doba, i nakon toliko godina u nekom traženju i drugim projektima (kao što je Vrpca, recimo), koji nikad nisu ugasili sjećanje na svijetlo doba starog benda, evo ga ponovo u centru pažnje. Bojan Đuković je tajanstveniji član ovog dvojca, jer je otišao u Sjedinjene Države po svoje obrazovanje. Tamo je izučavao klasičnu gitaru na jednoj od njihovih akademija, a u međuvremenu davao svoj doprinos u nekim rock bendovima, pa i u The Doors Tribute bendu. Uvijek je bio zainteresovan za autorski rad i istraživanje žanrova, no na tome je poradio na pravi način tek po povratku u Crnu Goru i ovo je, čini se, samo jedan vrlo dobar početak svega što ima da pokaže.
Crvi nisu početnici, već iskusni muzičari okupljeni oko vrlo asocijativnog imena i oko vrlo dobro osmišljenog muzičkog koncepta. U nešto više od godinu dana od kad je bend zamišljen i realizovan, već su se dogodile neke personalne promjene, te trenutnu postavu čine Damjan Babić (vokal, gitara), Ivan Skopulovič (gitara), Marko Benini (bubnjevi) i Vlada Pejković (bas)i bilo bi dobro da ta postava bude i konačna.
Malo šta je danas bijednije od „kambeka“ Johna Mayera o kom se piše, a vjerovatno i govori, ovih dana. Osim možda pokušaja Željka Joksimovića da bude Robbie-Williams-pjeva-Sinatru, ali to i nije nikad bio predmet mog interesovanja. John Mayer jeste, nakratko, 2007. godine, kada je održao jedan od najboljih koncerata na kom nisam bila, čuveni „Live in L.A.“ Od autora jedne od, po mom razmaženom mišljenju, najboljih pjesama u ovom vijeku, „Slow Dancing In A Burning Room“, na svakom se mogućem nivou očekivalo puno.
Hrvatska kantautorka Luce (Lucija Ćustić), nakon što je svojim prošlogodišnjim EP izdanjem „U Bojama“ uveliko osvojila balkanske prostore, lagano nas uvodi u svoju novu (nadamo se albumsku, bar do kraja sljedeće godine) muzičku epizodu.
