Savremeno doba konstantno upire prstom na sve veću otuđenost među ljudima, a u isto vrijeme im daje načine da tu otuđenost produbljuju. Reklo bi se da, kako za ljude, tako i za bendove, više nije neophodno da budu u neposrednom kontaktu, a da ipak rade zajedno. Jedino što nije sasvim podleglo savremenim društvenim tokovima su one situacije kad se popakuje oprema u vozilo i krene na nastupe uživo.

Ali nije samo veliki broj nastupa, kako sami kažu, ono što bend Punkreas iz Nikšića drži na okupu već petnaest godina. Oni su više od dobro uigrane ekipe, izraziti predstavnici našeg punk doba, već sam pisala o tome koliko su hroničari svih naših uobičajenosti i muzičari koji svoju univerzalnu poruku već neko vrijeme uspješno prenose po regionu.

Iako je bend odavno zaslužio slavni koncertni prostor kao što je zagrebačka Tvornica, možda je sada najbolje vrijeme za zaokružiti godinu jubileja jednom tako posebnom turnejom kao što je ova koja počinje 22. novembra baš u famoznoj Tvornici, a slijede ih Monteparadiso u Puli i OKC Palach u Rijeci.

Postoje neki albumi koji svoje prve taktove formiraju na filozofiji uspona, pa nije lako biti opušten i samo preslušati ono što ti se ponudilo. To 'lako' se odnosi na naviku da u novu muziku uklizavamo bez prepreka, da se ista upiše u krvne sudove i isprati se u dahu, bez velikog opterećenja koja će njihov primarni sloj ostaviti, da bi kasnije bio nadograđen značenjima. Na albumu „On death and other problems“ Ivan Grobenski taj uspon gradi kaufmanovski, zadržavajući samo onu publiku koja je svakako već planirala da bude tu do kraja.

Ostavivši simbolična i neprijatna vibriranja, u čijem je kodu upisana smrt, da dočekuje željne slušne kanale koji su nakon njegovog prvog albuma zauvijek unutar svojih stomaka zarobili gorka lepršanja, jasno je stavljeno do znanja da ovaj niz pjesama nije stvaran (od glagola stvarati) da bi se nekom svidio, već da oslobodi sve ono što mu je maglilo vid i paralo uši u svakodnevnici. Od početnih sudaranja s ljudskim rokom trajanja, na koji se navikavamo u periodu kad još uvijek nismo shvatili da nećemo uvijek sve moći kako je nama drago, pa do tihih osuda u čijem je središtu više bespomoći, nego snage za konkretno mijenjanje (što u odnosu pojedinca i kolektiva funkcioniše po principu nadrealnog), sve je obojano opštim nezadovoljstvom. Nezadovoljstvo za naše zadovoljstvo.

Prijatan je svijet niškog benda Igralom, prijatan i onda kada preispituje i kada zabrinjava. To su melodije koje se lagano upisuju u proces starenja svakog pojedinca koji im se prepusti, one izdižu iznad tvrdog tla, kao pod dejstvom halucinogenih sredstava, ali tako da se pogled uvijek vraća zemlji i onome što zemlju čini lošijom od bestežinskog. U tom smislu meditativni post rock koji konstantno počiva na zapadnoafričkom bluzu, s izrazitim bas linijama i repetitivnim bubnjarskim razigravanjima, nekad dovršenim, a nekad ostavljenim da se nadograde na značenja ostalih zvučnih slojeva, postaje prostor na kom se informacija preobražava u konkretne slike, zavisno od onoga šta će svaki pojedini slušalac tražiti od svake pojedine pjesme.

Tri izuzetna muzičara, Igor Božanić (Sir Croissant), Bruno Šlat (Ichabod) i Dario Vuksanović (Haze and Ash) imaju mnogo zajedničkog. Tri gitare koje svoja (o)sjećanja suptilno upisuju u krvotok slušalaca, tri izuzetna glasa koja su sadašnjost nezavisne kantautorske scene i njena budućnost, ako uzmemo u obzir da su i mladi i da su pred njima još mnoge nepotrošene muzičke i lirske teme, svi su me/nas osvojili na prvo slušanje, svi su prošli kroz neko izdanje festivala Indirekt, a sljedećeg vikenda sva trojica će nastupiti na festivalu Novi Val u Budvi. Govorili su za Stereo Art o stvaralačkom procesu, svojim očekivanjima, a i neke najave su provučene kroz razgovor, tek da podgriju njihove nastupe i ono što nas čeka nakon festivala. Podsjećam da je ulaz na festival Novi Val besplatan za oba festivalska dana, 7. i 8. septembra, a svi programi (filmski i muzički) počinju u 19.30h.

Treći put po redu će nikšićke ulice biti pozornica za muzičare sa svih meridijana, za muzičare, ali isto tako i za zabavljače. Svima je zajedničko osobenjaštvo, posebnost koja ih je ostavila negdje na pola puta do pravih pozornica, a ako su tamo i stigli, a onda ne zaboravljaju gdje im je bilo lijepo i ponekad sigurno hladno, pa se vraćaju rado.

Došlo je konačno to vrijeme da se ulični svirači cijene, i da se u njihovu čast organizuju manifestacije. U pitanju su najčešće one man bendovi, rijetko dueti, a ovog puta će Nikšić ugostiti i jedan zaista brojan ansambl. Ljepota ovakvih programa je i otvorenost prostora, i mogućnost da se u toku svih nastupa publika pomjera, prilika da slučajni prolaznici postanu prava publika, a na kraju i obnovljeni Gradski trg konačno dobija onu ulogu koja mu je namijenjena oduvijek – da okuplja ljude, i to najboljim mogućim povodom.

Već četvrtu godinu za redom u Budvi se okupljaju pažljivo probrani filmski i muzički stvaraoci, oni čiji je doprinos obilježio period u kome se festival događa, ili sjajnim albumom, serijom singlova, aktuelnim kratkometražnim filmom, a ponekad i samom pojavom koja može pomjeriti poimanje novog zvuka među posjetiteljima festivala. I zaista, osim demo bendova koji nastupaju na Bedem festu, jedino na Novom Valu vas dočekaju nova imena, još uvijek nedovoljno poznata i tamo gdje su ponikla, a kod nas pogotovo svježa, a kvalitetna do te mjere da mogu da sviraju uz afirmisane muzičare. Naravno, dočekaju vas i istinske zvijezde svog žanra.

Strana 1 od 13

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio