Nekako neprimjetno su Pips, Chips & Videlocips postali dio zvanične scene, nezvanično se približavajući  sve širem krugu slušalaca, pritom ni jednog trenutka ne žrtvujući sopstveni pristup stvaranju muzike. To imaju zahvaliti pametnim, bezobraznim tekstovima i besprekornim, bogatim aranžmanima, često sa (ne)očekivano zaraznim melodijama.

Isti je slučaj sa “3PM” koja se već nakon dva-tri slušanja pjevuši kao kicoški privlačna pop pjesma koju smo poznavali odvajkada, sve do kulminacije na refrenu kad ritam sekcija ubrzava tempo i diže slušatelje u stratosferu, uz pomoć bitlsovskih back vokala. Većinom je prisutan štimung kao sa ostvske muzičke scene, a taj britanski šmek se čini začinom, nikako pastišom. Nećemo pogriješiti ako je već sad proglasimo jednim od singlova godine, ali kvalitativni rang svakog njezinog segmenta je tako istaknut, i toliko istančan, da to ne mora da se odnosi samo na regionalna izdanja, nego i mnogo šire.