RECENZIJA: ESC Life - Born to be mild

Voljela bih da sam i ovaj album, kao što je to bio slučaj sa „Access all areas“, dočekala bez predznanja, pa da ostanem zatečena i da u tom olakšanju svoje zadovoljstvo prenesem tamo gdje sam najranjivija i najneposrednija. Ali o bendu ESC Life sam pisala toliko puta, i svako polaganje u njihovu sposobnost da ostanu iznad prosječnosti, čak i onda kada pjesmu iznjedre iz već rabljene motivacione osnove, svaka preuzbuđenost u duelu gitare i bubnja koja će se ugasiti iznenada, ali ostati da izlevitira u međuprostoru, sve mi je to poznato. Na albumu „Born to be Mild“ se ne radi o sazrijevanju, bend je i na prvom izdanju bio već u potpunosti stopljen u svakom smislu, ne radi se o iznenadnim preokretima u žanrovskom ili bilo kom smislu, ali teško objašnjiva uzbuđenost je već poslije prvog slušanja otplesala nešto pobjedničko, umjesto naklona, budući da su novih osam pjesama („Fill the void“ i „Vacation“ su već ranije imale svojih nekoliko minuta) u potpunosti najbolji mogući nastavak prvog albuma.

U periodu između dva naleta praznične histerije, kad zimska depresija (tačnije ono što smo u stanju zamijeniti za depresiju) dostigne vrhunac, stigao je mini album „Rode“ Klinike Denisa Kataneca, da nam 'slomi biće, slomi biće, slomi biće'. Početak godine najčešće nije dobro vrijeme za objavljivanje bilo čega, jer nerijetko bude smetnuto s uma, ali u nekim iznimnim slučajevima, a ovo jeste jedan takav, utisci ne mogu i neće splasnuti do trenutka kad se bude zbrajalo šta vrijedi, a šta ne vrijedi u određenoj diskografskoj godini. Naslovna pjesma je već uspjela da nas (a tu mislim na redakciju Stereo Arta koja ju je proglasila najboljom u 2018. godini) potpuno usmjeri ka ovom autoru čijoj se kreativnoj zrelosti divimo koliko i sposobnosti da svoju misao bez imalo straha ogoli do te mjere da joj povjerujemo kao da za nju imamo opipljive dokaze.

Čini se da je zvučna estetika, poput bezuslovne ljubavi, postala nešto čime nećemo potrčati da se pohvalimo. Klavirske kompozicije zato uvijek zvuče kao da su vanvremenske, neka zaostavština prošlosti, nesvojstvena gorštačkom mentalitetu našeg poluostrva. U tom smislu je J.R. August već neko vrijeme autor koga provučeš u slučajnom razgovoru, i već nakon nekoliko minuta imaš zahvalnog sagovornika koji je, pazi čuda, tražio baš tu dozu emotivnosti koja se nije podala nedostojanstvenom da bi dokazala da je istinitija. Ostala je suzdržano melanholična, nekako iznad situacija, okolnosti, prostora, uzvišena. Da, uzvišena.

RECENZIJA: Igralom - Sunovrat

Prijatan je svijet niškog benda Igralom, prijatan i onda kada preispituje i kada zabrinjava. To su melodije koje se lagano upisuju u proces starenja svakog pojedinca koji im se prepusti, one izdižu iznad tvrdog tla, kao pod dejstvom halucinogenih sredstava, ali tako da se pogled uvijek vraća zemlji i onome što zemlju čini lošijom od bestežinskog. U tom smislu meditativni post rock koji konstantno počiva na zapadnoafričkom bluzu, s izrazitim bas linijama i repetitivnim bubnjarskim razigravanjima, nekad dovršenim, a nekad ostavljenim da se nadograde na značenja ostalih zvučnih slojeva, postaje prostor na kom se informacija preobražava u konkretne slike, zavisno od onoga šta će svaki pojedini slušalac tražiti od svake pojedine pjesme.

RECENZIJA: Nina Romić – Sloboda

Velika je prednost imati priliku da uz nečiju muziku sazrijevaš uporedo dok ona nastaje. Neki od mojih omiljenih autora su bili već uveliko mrtvi ili su izašli iz bendova s kojima sam se stapala, a drugi su do trenutka kad sam ih otkrila, za sobom već imali svoje najbolje albume. Ta rijetkost da ispratim vremensku prisnost s nekim autorom se u slučaju Nine Romić poklapa gotovo precizno. Bliske smo po godinama, zanimanju, osjećanjima za stvarnost, personifikovanju gradova i prirode, a negdje smo u istim godinama doživile i majčinstvo, pa u nekom metafizičkom smislu kao da je svaki splet životnih okolnosti u koji sam uronila vrlo brzo dobijao svoj soundtrack. Tako je došlo do toga da o ovom albumu ne mogu pisati s potrebne distance, ali kad bolje razmislim, distanca ne bi trebalo da bude mjerilo ako se piše o muzici.

Ako sam, nakon što me je njena gitarski ogoljena muzika (ogoljena u smislu da joj ništa nije uznemiravalo ili dopunjavalo prostor auditivnosti, a samim tim ni izvornost osjećaja koje je pretakala u muziku)zarobila za zauvijek, jedva pristala da „Stablo“ (tu je već bend postao nezaobilaznim i aranžmani su postali raskošniji) prigrlim kao svoje, s albumom „Sloboda“ sam jednim dijelom znala šta da očekujem.

Mala zemlja, veliki problemi, stabilna scena i malo albuma. To je sažeta verzija priče o razlozima ushićenja koje sa svakim novim izdanjem nekog crnogorskog benda osjetim, a tek nakon toga se posvetim prostoru u kome sabiram je li ili nije bilo vrijedno. Ovo prvo, o zemlji u kojoj živimo i stvarnosti koja većini nije po volji, to je zajednički imenitelj gotovo svih rock i punk albuma objavljenih u posljednjih dvadesetak godina.Da je malo – malo je. Da je sve već rečeno – rečeno je. Da li je revolucionarna nota bilo koje od pjesama uradila bilo što konkretno po pitanju promjene trenutnog stanja? Naravno da nije. Upalile su te pjesme nekoliko (desetina) baklji, izazvale ljude da podignu pesnice i očajnički se proderu uz ključne stihove, a na kraju svake noći smo se svi zajedno vraćali u jutra iz kojih dani daju samo lažna obećanja. Već sam pisala o tome kako ovoj jakoj sceni, ovim bendovima koji rade vrijedno i promišljeno, fali ljubavnih pjesama, čisto da ih osjetim na drugoj tematskoj ravni, a ne da kopam po središtu pjesme da bih iskopala sebičnu emociju, nešto individualno u kolektivnom, i te i takve će mi uvijek faliti. No, ako su na nekim prostorima ljubavne pjesme one koje ostaju, a pjesme aktuelnih trenutaka te koje pojede vrijeme, kod nas je obrnuto. Balkan je takav da je progutao smrznuti zalogaj nesreće i zaglavio mu se u grlu od kad se sjećam Balkana. A to je već jedan cijeli život neke druge osobe koja ima potomstvo.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio