Posle pažljivog preslušavanja primetio sam još nešto – Repetitor što se muzike tiče i nema toliko mnogo zajedničkog sa Kojom i Kebrom i Boyama koliko sam mislio. Više se ta muzika naslanja na Sonic Youth i The Stooges nego na Disciplinu Kičme ili Obojeni Program, što se za tekstove baš i ne može reći. Ali, ma koliko bili slični po poruci koju odašilju, u pristupu pisanja tekstova itekako ima razlike. Dok Kojini i Kebrini parolaško – sloganski tekstovi više pristaju megafonu nego mikrofonu, Borisovi, Ana-Marijini i Milenini (jer i njih dve, čuo sam to u nekom intervjuu, napišu po koji) u glavama slušalaca indukuju stvaranje nekakvih, kolikogod minimalističkih ali ipak slika. Ipak se daju vizuelizovati ti fragmenti o otuđenju, nepripadanju, pobuni individue protiv sistema.
Tekstovi sasvim primereni kraju dvadesetog i početku dvadesetprvog veka koji bivaju samo dodatno amplifikovani muzikom koja ih okružuje. Potpuno razumem Vlastelicinu borbu protiv surovog neoliberalnog ekonomskog sistema, oni dobro znaju koliko je to teška borba jer u tom sistemu se bore za opstanak ali im s druge strane ta borba i daje oštricu koju imaju. Teže mi je da razumem zašto Vlastelica u intervjuima lamentira za socijalizmom jer to baš i nije bilo dobro vreme za umetničke slobode do kojih je njemu, siguran sam, veoma stalo. Da su postojali u tom vremenu ovakvi kakvi su, za njih bi neka ideološka komisija rekla otprilike „ne možemo im objaviti ploču jer šire defetizam i nedovoljno promovišu socijalističke ideje“. Ili nešto slično.
No, pustimo politiku, od toga nikad nije bilo nikakve vajde, i vratimo se novom albumu “Gde ćeš”. Već prva pesma, “Suženi snovi”, govori da se radi o ozbiljnom albumu. Ritam sekcija metronomskom preciznošću drži ritam ali tenziju stvaraju kratki rezovi Vlasteličine gitare, koje čas ima čas nema, i što se pesma više bliži kraju sve više je ima. Baš sočno to zvuči. Naslovna “Gde ćeš” najviše od svih pesama na albumu “vuče” na oBOYEni program dok je eskapistička “Jataci” sa širokim zamasima gitarskog sola kao neka onomatopeja bekstva. “Kralj ničega” je prava Repetitor stvar koja “vozi” od prvog do poslednjeg sekunda...”dugo sam bio kralj nemanja ničega...kaže Boris...priključite me na mašinu, nema drugog načina...rekao bi čovek da se predao, posustao, rekao bi ali samo onaj ko ne sluša muziku. Uz muziku, ovaj tekst ne izgleda kao predaja. Naprotiv.
“Crvena” je spora i teška, i dugačka, preko pet minuta, najduža na albumu, prava swansovska pesma. Dobrodošla promena raspoloženja i tempa ako mene pitate. Evo i jedne ljubavne, “Ako te ikada”, ljubavno-ljubomorno-borbene tačnije rečeno, sa mnogo mrtvih i ranjenih. Bubanj i bas obaraju, što pretekne gitara dokrajči. “Beskraj”, prošlogodišnji singl, je takođe krvoločna pesma, boni&klajdovska, ne bi me iznenadilo da je inspiracija bio film Olivera Stonea “Natural Born Killers”.
“Ekspedicija” je valjda o njihovom “road tripu“ dugačkom nebrojeno kilometara. Road tripu koji se nastavlja neznano do kad i neznano kuda i neznano koliko. Rezultat tog puta je Repetitor kao jedan organizam čiji svaki pojedinačni deo savršeno obavlja svoju funkciju ali je njegova snaga u zajedništvu iskovanom baš na tom beskrajnom putovanju. Moćno taj organizam zvuči, i uživo i u mraku vaše sobe.
Dakle, da zaključim. Koliko god svako od nas koji pratimo domaću rok scenu imao svoje lične preferencije, favorite ili omiljene bendove, u jednome se moramo složiti onako an general: imajući u vidu sav njihov dosadašnji minuli rad – Repetitor je u ovom trenutku najbolja rok grupa na Zapadnom Balkanu.
Ocjena: 8.5/10