RECENZIJA: Ichabod - Volume 1: Psychedelic Chansons

02 novembar 2019
Author :  

Maestralan prvi album karlovačkog kantautora Bruna Šlata, koji je izabrao znakovito umjetničko ime Ichabod, jedan je od najdivnijih i najzaokruženijih debija u regionalnoj muzičkoj produkciji mnogo godina unazad.

Muzika koju Ichabod izvodi plod je neizmjerne ljubavi prema muzičkoj prošlosti, prije svega drugoj polovini šezdesetih – po mnogima vrhuncu rok i pop kulture en general – i autorove stvaralačke strasti koja znatno nadilazi njegovu životnu dob. Sa samo dvadeset godina i zapanjujućim kreativnim rafinmanom, te izvođačkom ubjedljivošću koju nemaju ni mnogo starije kolege, Bruno alias Ichabod je debitovao u velikom stilu, albumom od „samo" devet numera. Međutim, među tih devet, redom raskošno aranžiranih i izvrsno produciranih pjesama, - sa retro šarmom i oblikovnošću, ali i snažnom ličnom vjerodostojnošću - ne nalazi se niti jedna jedina suvišna, niti slabašna. Štaviše, recimo da je barem polovina „Les Psychedelic Chansons“ pojedinačno, a i sama albumska cjelina, naprosto briljantna manifestacija visoko sofisticiranog talenta koji očigledno ima strog ukus, pa ne dozvoljava sebi da u javnost procure pjesme koje nisu na izuzetno visokoj autorskoj, ali i izvođačkoj razini.

Album otvara predivna „Never Alone“, jedan od singlova koje prati video klip, u ovom konkretnom slučaju montiran od crno-bijelih kadrova iz filma o pubertetskim promjenama. Nevina i nostalgična uvodna numera, možda najljepša odnosno najdražesnija od svih, tematski je bliska akustičnoj, takođe trominutnoj „Funny Bird“ u kojoj se kaže da su „tinejdžerske godine“ prošle, ne bez žala. Tema odrastanja i sazrijevanja, posebno je zanimljiva jer je riječ o tako mladog momku, muzički apsolutno sazrelom i samosvjesnom, a što je odmah jasno čak i površnom slušaocu. Ključni dokaz je sedmoipominutna, suptilno psihodelična, antologijska šansona „Carol Eat Eyes“ gdje autor demonstrira ono što je odlika samo odabranih znalaca, da ne kažemo zvjezdoznanaca – podjednako je siguran, sugestivan i umješan u najkraćim formama koliko i u "epski" proširenim komadima koje bi, uvjereni smo u to, mogli trajati do beskraja! Ok, ovde već govorimo o subjektivnom osjećanju potpisnika ovih redova, što je naravno metafora (moguće prividne) lakoće i neporecive, zanosne ljepote kojom odišu sve melodije i aranžmani na debiju – kojih se ne bi postidili ni mnogi poznati kantautori iz navedenog, ili bilo kod drugog perioda popularne kulture. Da ne bude da je ovo panegirik  šarmantnom i dobrodušnom momku koga sam lično upoznao, i koji me je prvi put zadivio na svom solo nastupu na Indirekt festivalu u Umagu, a potom uvjerio da je riječ o vanserijskoj (kant)autorskoj ličnosti na budvanskom „Novom Valu“ na koji sam ga (kao urednik programa) bez razmišljanja pozvao, evo i jedne  zamjerke.

Možemo govoriti o povremenoj nesavršenosti u vokalnoj interpretaciji, koja se, pak, prije svega može doživjeti kao ranjivost, ili blaga trema ili nedostatak iskustva, a zapravo se (sve to skupa) uklapa u sliku (sa)osjećajnosti, možda čak sentimentalnosti u najčistijem svom obličju. Poetika Ichabod-a izvire iz one „ljepše prošlosti“, hrani se kreativnošću i emotivnošću svojih više ili manje slavnih prethodnika, i to onih najposebnijih singer-songrajtera s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina, kao i nekih od ključnih persona iz devedesetih, u širokom rasponu od rok preko pop, soul i kantri muzike (kojoj je težio u svojim, mahom otpisanim predalbumskim singlovima), ali ona –ta poetika, dakle– iskri iz neiskvarene duše i nepretenciozne ingenioznosti mladoga kompozitora i tekstopisca koji je, da skratimo priču, takav rođen!

Za aranžmane i produkciju je zaslužan Zoran Stojaković Sox , u saradnji sa Šlatom, koji je odsvirao i onu upečatljivu "mikro" solažu u završnici „Wooden Carpenter“-a. Istom prethodi neodoljiva „Tangled“, još jedna (pre)kratka stvar koja oduševljava simbiozom lepršavih, raznovrsnih instrumenata i bitlsovske slojevitosti... da bi uslijedila pomenuta, znatno rokerskija, jedina konkretnije psihodelična minijatura sa sjajnim, goropadnim gitarama. „Bad Blood“ je još jedan čaroban singl, introspektivan i gotovo melanholičan, koji je slušaoce unaprijed pripremio za bogatstvo zvuka kojim obiluje „Volume 1: Psychedelic Chansons“ – što je puni, vrlo simpatičan, ne baš precizan, ali sugestivan naziv albuma. A tu je i odjavna ljubavna, svakako ne šansona u užem značenju tog pojma, na svoj način hitična "Gilda", te takođe veoma kratka, ubjedljiva "God Help the Slob" iz koje progovara mudrost - koja kao što znamo ili dolazi s godinama ili je odraz intelektualne (a ne samo emocionalne) pismenosti, što u ovom slučaju ne smijemo zanemariti.

Sva raznovrsnost i slojevitost muzičke imaginacije i inventivnosti,  bazirane na mnogim klasičnim uzorima, nipošto nije pastiš nego tek uzgred i posveta svima onima na čijoj je muzici autor odrastao, te porastao do momenta kada potpisuje jedan od briljantnijih, nekonvencionalnijih debija u recentnijoj istoriji postjugoslovenske muzike. Na našu veliku žalost, danas i ovdje, ovo nije ostvarenje sa velikim komercijalnim potencijalom, uz opasku da je publika sa valjanim ukusom oduvijek bila u manjini, osim u (moguće idealizovanim) „zlatnim šezdesetim“ godinama prošlog vijeka. No, valja naglasiti i da nije u pitanju staromodno ili po bilo kom osnovu prevaziđeno djelo, već pravo retro remek-djelce - savršen pokazatelj da istinske vrijednosti nikada ne umiru... i ne samo da ne umire nego s vremena na vrijeme vaskrsavaju, e da nas ponovo osvoje, oduševe i izmjeste u neke privlačnije svjetove.

Ocjena: 9/10

236 Views
Novak Govedarica

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio