„Ja sam ništa“ kaže Gano u istoimenoj pesmi, dok nabraja razne političke opcije. Prvi put kad je pesma objavljena na albumu „New Times“ iz 1994. bila je himna apolitičnosti – nepristajanja na bilo koju političku opciju. Njeno drugo pojavljivanje baš u ovom trenutku znajte da nije slučajno. Ta izjava „Ja sam ništa“ danas ipak ima donekle različito značenje. Ganou je jasno, a trebalo bi to i drugi ljudi da shvate, da politički sistem kakav smo znali više ne postoji – one političke opcije koje je nabrojao u pesmi postale su krajnje nebitne danas u 2019-oj godini. Danas kad kažeš „I’m Nothing“ kažeš da ti spadaš u onih 90% ljudi koji su ništa prema onih 10% moćnika. Ili je taj odnos 99% prema 1%? Šta nam valja činiti?
Po Gordonu Ganou (a ja mu se skromno pridružujem) sasvim je moguće živeti svoj život ne obazirući se na ono što se događa oko nas. Evo šta je rekao davne 1994 „I'm nothin', I'm like a cloud; I'm free to be alone in a crowd; What's your reality? It's not real to me; What's your anomaly? It is my destiny“. Vizionarski, nema šta! Danas je moguće baviti se svojim željenim poslom (uvek će se negde u svetu pronaći kupac tvoje robe ili korisnik tvojih usluga), moguće je biti okružen svojim izabranim virtuelnim prijateljima (koji su živi ljudi koje pre ili kasnije upoznaš u stvarnom životu), moguće je slušati željenu muziku, moguće je upražnjavati željene kulturne i sportske aktivnosti u slobodnom vremenu, bez da ti ih iko nameće, bez da ti iko popuje i filozofira. Samo se treba dovoljno odmaći od uticaja kreatora javnog mnjenja to jest od uređivanih medija. To je moguće po prvi put od početka istorije ljudskog roda. Uvek su postojali „urednici“ – oni što su određivali šta da se radi, kuda da se ide, koga da se voli. I danas postoje, ali samo za one koji pristaju na njih. Gordon Gano očigledno ne pristaje. Novouspostavljena internet demokratija po prvi put omogućava svakome pravljenje sopstvene životne plejliste, u svim segmentima života. Svako od nas može da živi u svom paralelnom svetu koji se sa drugim svetovima ne dotiče ili se dotiče tek ovlaš. Shvatili ste da ne volite pank? Ne morate više u životu da čujete ni jednu pank pesmu! Ne volite fudbal? Ne morate ga nikad u životu pogledati. Sami birate svoju realnost. Ali, pesma „I’m Nothing“ je nastala pre dvadesetpet godina, problem se javlja kad se suočimo sa novim pesmama.
Veći deo ovog albuma su pesme koje ne bi ni ušle na prvi (ili drugi) njihov album. Gadna „Another Chorus“, dosadna „It’s All or Nothing“ gde se za dva i po minuta naslov spominje ako sam dobro prebrojao 12 puta, nepotrebna „Adam Was a Man“, prepev van svoje zemlje nepoznate grčke grupe Pyx Lax „I’m Not Gonna Cry“ i a kapela otpevana „Sleepin’ at the Meetin’“ su mogle komotno da se izostave sa albuma koji time ne bi ništa izgubio. Ostale su bolje, naročito to važi za „Not OK“ koja podseća na bolje songrajterske dane Gordona Ganoa, dilanovsku „Hotel Last Resort“ na kojoj gostuje Tom Verlen i romantičnu „Everlasting You“. Treba pomenuti i nežnu baladu „Paris To Sleep“. Šta misli o današnjoj Americi jasno je rekao svojim dezorijentisanim izvođenjem Irving Berlinovog klasika „God Bless America“ čije pojavljivanje na albumu samo u tom, političkom, kontekstu ima smisla.
Kao što ste mogli da zaključite, prilično shizofren, neujednačen album – razlika između dobrih i loših momenata je velika. Jedina konstanta je glas Gordona Ganoa koji je sasvim izvučen u prvi plan, pa se stiče utisak, posebno kad se sluša sa slušalicama, da vam konstantno viče na uvo. Nije ni blizu antologijskom prvom albumu, pre bih rekao da je po kvalitetu u donjoj polovini njihove diskografije.
Ocena: 7.0/10
