Kada se moderna vremena završavaju? Kad ljudi počnu da liče na 32 konzerve Kembelove supe, takođe dela Endija Vorhola. Kad će doći to vreme? Došlo je – sada! Genijalan kakav je bio, Vorhol je intuitivno osetio kako će se ta sloboda (ili različitost) koju je promovisao završiti – naravno, neslobodom (istošću!). Zato je, po mom mišljenju, usledila reakcija Lane Del Rej u vidu rehabilitacije Normana Rokvela.
Odmah da kažem – nemam nameru da se vrednosno određujem prema modernim vremenima, ni prema bilo kakvim drugim vremenima uostalom, jer je svaki civilizacijski trend, ma kako suprotstavljen bio nekom drugom trendu, deo tog mozaika koji se zove život. Kao što jedan od vodećih srpskih filozofa M. Bajagić mudro reče „to što Bitls ima bit, i što medved ima med, to je neophodna stvar da bi bio mir i red“. Drugim rečima, svako gura svoje, a sve to zajedno uspostavlja nekakvu polustabilnu životnu ravnotežu. Moja je teza, dakle, da ni jedan istorijski period ili ideološki obrazac nije bolji ili gori od drugog – toliko su međusobno uslovljeni da ne bi postojali jedni bez drugih. Modernost je tako u drugoj polovini dvadesetog veka bila dominantni civilizacijski trend koji je prešao dug put od krajnjeg liberalizma do nekakvog, nazovimo ga tako, novog konzervativizma političke korektnosti.
Tu uvodimo u igru našu Lanu koja je iz naftalina baš sada (ne slučajno) izvukla Normana jebenog Rokvela, glavnog protagonistu nečega što bih ja nazvao „slatki konzervativizam“. Tako sam nazvao dekadentnu, liberalnu faza konzervativizma. Izgleda da je to zakonitost – liberalno protokom vremena postaje konzervativno, a konzervativno postaje liberalno. Zakon difuzije i osmoze, rekli bi biohemičari. Uostalom, uporedite Rokvelovo signifikantno delo „Rosie The Riveter“ i Vorholovo „Campbell’s Soup Cans“ pa će vam odmah biti jasna razlika između liberalnog konzervativizma (prvo delo) i konzervativnog liberalizma (drugo delo). Norman Rokvel je, dakle, bio taj razblaženi konzervativac sa svojim ljupkim „Sarah Key“ stilom crtanja (iako je u stvari „Sarah Key“ stil proistekao iz Rokvelovog) učinio da se konzervativno-patriotske vrednosti približe građanima Amerike, te da ih ovi oberučke prigrle. Te vrednosti je na pomenutom posteru promovisala žena koja se bavi tipično „muškim“ poslom sa crtama lica koje odaju snažan karakter – prilično liberalan izbor motiva za jednog konzervativca - malograđanina. Lana radi otprilike istu stvar – prvo iz kolektivne amnezije mladih generacija izvlači „Great American Songbook“ vrativši ga u žižu interesovanja, a sada, ovim albumom, to isto pokušava sa rok muzikom. Rok muzikom koja, to se mora reći, mladoj generaciji ne predstavlja ništa. Ipak, ona se ovde ne maša rok muzike koja ima revolucionarni naboj, već one introspektivne koja ima emotivni naboj. Iz teksta koji sledi videćete da je tako i zašto je to tako.
Već u prvoj, naslovnoj pesmi, koja priziva Džoni Mičel i po načinu izvođenja i po tome što je previše puta pomenuta reč „Blue“ da bi to bilo slučajno, naslućuje se period na koji Lana referiše. U drugoj pesmi „Marines Apartment Complex“, eto tako nama i Eltona Džona i pomena njegove kovanice „candle in the wind“. U „Venice Bitch“ referenca je, već u prvom stihu „Fear Fun“, što je naslov albuma Fader Džon Mistija. Lana negira tu vezu, ali teško da me je uverila, ona ga poznaje, možda je na nesvesnom nivou povezala, jer ta sintagma „fear fun“ nije baš da se svaki dan koristi u engleskom jeziku. Ima tu i onaj polustih „I light the fire“ koji vraća CSN&Y uspomene. Brojne su reference u tekstovima Lane Del Rej. Ne znam ima li smisla sve ih nabrajati. Zadržaću se samo na onima koje se odnose na rok muziku, ostale ću eventualno pomenuti ako su bitne za tumačenje značenja pesama. „Fuck It, I Love You“ koristi refren pesme „Dream a Little Dream of Me“ koju je proslavila kalifornijska grupa Mamas and Papas (iako je pesma iz 30-ih godina prošlog veka). „Doin’ Time“ otvara dobro poznati stih „summertime and living is easy…“. Ultra poznata pesma Džordža i Ajre Geršvin ima preko 25.000 verzija, ali, da bih podržao sopstvenu teoriju o ovoj ploči, smatraću da se Lana referiše na verziju Dženis Džoplin i Big Brother and the Holding Company. „Love Song“ nas opet vraća na istu onu pesmu od Mamas & Papas. Nisam očekivao starog Nil Janga kao Laninu referencu, ali ipak, eto ga preko pesme „Cinnamon Girl“. I on se uklapa u moju tezu. Karijeru je počeo šezdesetih, šezdesete su mu idejno polazište takođe. U „How To Disappear“ pominje „…two cats in the yard…“ što je takođe stih iz pesme „Our House“ Krozbi, Stils, Neš i Janga, iste one korišćene i u „Venice Bitch“. „California“ je opet Džoni Mičel, očigledno je ne samo zbog naslova. Evo i Cepelina u „The Next Best American Record“. Stih u kome se pominje „…houses of the holy…“ ne ostavlja prostor za nedoumice. U „The Greatest“ pominje se Kokomo, mitsko mesto iz „The Beach Boys“ mitologije. „Bartender“ počinje sa „All the ladies of the canyon“ i odmah nastavlja sa „Crosby, Stills and Nash is playing…“ a i „Happines Is Butterfly“ takođe ima ovlašnu referencu na Ladies of the Canyon. Poslednja pesma, izuzetno krhka, sa dugim naslovom „hope is a dangerous thing for a woman like me to have – but I have it“ je ključna za razumevanje ploče, pa i Lane Del Rej. Pesma takođe ima referencu na jednu od ikona šezdesetih – pesnikinju Silviju Plat, koja je, kao što je poznato, izvršila samoubistvo u svojoj tridesetoj godini, 1963.
Već iz referenci, a i iz muzike koja je komotno mogla biti na već pominjanom albumu „Blue“ Džoni Mičel ili „Tapestry“ Kerol King, vidi se da nas Lana vraća na kraj šezdesetih – početak sedamdesetih, a taj period iz današnje perspektive izgleda kao romantični raj. Epicentar tog raja je Laurel Canyon, mitsko mesto kontrakulture šezdesetih godina. Tu su tradicionalno i moderno možda jedini put u istoriji bili u savršenom skladu. Skoro sve Lanine reference odnose se na ljude koji su direktno povezani sa Laurel Canyonom.
Meta-kontekst ove ploče je, dakle, rehabilitacija liberalnog konzervativizma o kome sam govorio u uvodnom delu teksta. Kad malo bolje razmislim, to je meta-kontekst svih Laninih ploča. Taj, kako sam ga nazvao, liberalni konzervativizam je reakcija na „ukalupljivanje čoveka“ to jest stvaranje „čovekolikog čoveka“ lišenog emotivno-nagonskog dela svoje ličnosti (zainteresovani se mogu detaljnije obavestiti o toj „Acetonovoj“ i mojoj teoriji na blogu Filozofija tranzicije). Lana kao da traži resetovanje čoveka na postavke koje je imao pre nego što je modernizam uzeo maha, vraćanje čoveku nagonsko-emotivnih reakcija.
Osnovni kontekst je, pak, patnja. Patnja zbog ljubavi. Ili, patnja po sebi. To je osećanje koje je u današnjem svetu, ako ne zabranjeno, a ono krajnje nepoželjno. Nema se vremena za patnju. Pet minuta, pola dana, dan – ne više od toga. Niko nema taj luksuz da duže pati. Niko osim hipersenzibilnih, čija je uklopljenost u moderan svet diskutabilna. Mnogi od tih krenu putem Silvije Plat, ali ne i Lana. Imala je i ona takvih primisli, ali je ipak rešila da se izbori sa svojim demonima na način koji je daleko bogougodniji. Od muzike, oružja koje ona koristi u toj borbi, pored nje same imaju benefit i njeni poštovaoci. Tu muziku treba slušati „u komadu“, bez prekidanja i ometanja. Poželjno je da to bude noću. Poželjno je da se prepustite. Ako tako uradite, možda ćete doživeti ono što i ja. U polusnu sam čuo ono što se čuje kad zaronite u more. Ono pomeranje šljunka na morskom dnu izazvano talasima. Šššššš…šš….šššššš…šš. Moćno je to oružje, jer budi sećanja na vreme koje ideolozi novog doba žele da u nama zatru, ono vreme kad su se postavljala pitanja i kad su se tražili odgovori. Ne samo milom, već i silom ako baš mora. Vreme koje nije bilo politički korektno, ali nije bilo ni sterilno. Sterilna vremena daju sterilne političare, kao što su oni aparačici iz administracije EU, na primer, pa je sasvim logično da se kao reakcija pojave „osebujni“ likovi tipa Tramp, Orban, Putin, Vučić, koje bar možeš strasno da mrziš (ili voliš ?!?!) za razliku od prvopomenutih čija imena ne pamtimo i prema kojima smo ravnodušni. Slični su i muzički primeri – sterilni Bon Iver i strasna Lana Del Rej koriste ista sredstva, snimaju u istim studijima, format njihove muzike je sličan, ali su rezultati dijametralno suprotni. Lana Del Rej je tu da nas prodrma i pokaže nam da smo još živi - jer su nam emocije žive. Nije to beznačajan zadatak i nije mali uspeh uspeti u tome! (8.5/10)
