Ko prati moje tekstove zna da sam Radiohead proglasio za grupu koja je, negde na prelazu u novi milenijum, ukinula rokenrol (koga zanima, nek pročita OVDE). Do albuma „OK Computer“ oni su bili rok grupa, posle njega nisu više. Posle toga su snimali muziku za nova pokolenja. Kako je Tom Jork glavna kreativna snaga Radiohead-a, ne čudi što je njegov solo album „Eraser“ bio sasvim rejdiohedovski. Jedine razlike su to što je Jorkov glas izvučen u prvi plan i što bitovi apsolutno dominiraju. Na „Tomorrow’s Modern Boxes“ čuju se tu i tamo plesni ritmovi. Elektronika opet dominira. „Suspiria“ je muzika u funkciji filma tako da, iako dopadljiva, ne otkriva mnogo nova stremljenja našeg prijatelja Toma. Svi ti njegovi solo albumi se naslanjaju na Radiohead, što je sasvim logično. Solo albumi lidera ultrapopularnih i poznatih bendova služe pre svega da se na njima isprobaju nove ideje, da se promene odnosi pojedinih elemenata njihove muzike, da taj lider istera neki svoj kapric koji ne prolazi demokratske instance matičnog benda. Praktično je sve dozvoljeno, jer ni publika ni kritika nemaju prevelika očekivanja od ovakvih poduhvata. Iskustvo ih je naučilo da i ne treba da ih imaju.
Album koji je tema ovog teksta, „Anima“, je, reći ću odmah, meni najdopadljiviji od svih Tomovih solo radova. Čista postmoderna! Lepljenje nekoliko sasvim nepovezanih elemenata u jednu celinu je ono što ga definiše kao takvog. Svaki od tih elemenata je sam za sebe deo prošlih epoha umetnosti, bilo da se radi o nasleđu Radioheada, elektronskoj muzici, eksperimentalnoj muzici ili pseudo-crkvenom pojanju. Često se sve te komponente mogu naći u jednoj pesmi. Potka pesme „Traffic“ je repetitivna, sa elektronskim ritmom koji „vozi“ i nekakvim skoro veselim napevom da bi se sve razrešilo obiljem pulsirajućih zvukova. „Last I Heard“ nema nikakve veze sa rokenrolom, zvuči kao savremena klasična muzika koja povremeno prelazi u elektronsku (ili je to jedno te isto?). „Twist“ počinje kao elektronika i vokalni eksperiment da bi se nastavila u „Radiohead“ pevačkom maniru Toma Jorka. Kontrapunkt između živahnog, čak frenetičnog ritma i „razmazanog“, patetičnog Jorkovog pevanja karakteriše ovu pesmu. Moram priznati da nisam baš oduševljen tom kombinacijom. Mnogo mi je više „legla“ „Dawn Chorus“ koja me po atmosferi donekle podseća na pesme Sida Bareta „The Gnome“ i „Scarecrow“ sa prvog albuma grupe Pink Floyd. Donekle, jer je nežnija („mekša“) od navedenih Baretovih radova. Svidela mi se i „I Am a Very Rude Person“ koja opet ima rejdiohedovski vokal udvojen vokalnom mantrom koja se čuje u pozadini. „Not The News“ i „The Axe“ ponavljaju obrasce nekih od prethodnih pesama sa albuma. Ipak, prva, iako je slične strukture kao „Twist“, ima pop zarazni ritam koga preliva zvuk distorziranog čela (možda violine?) pa je to čini interesantnom. Ova druga se čak, svojom lepom patetikom uspinje na poziciju jedne od dražih mi pesama. „Impossible Knots“ i „Runwayaway“ imaju svaka svoj rif koji ih karakteriše. To je bilo više nego očigledno kada sam ih jednom prilikom slušao iz druge prostorije – kroz zid se od svega čuo samo taj rif.
Zajednička crta svih pesama na albumu je to što su dopadljive, pa sledi logičan zaključak. Posle višekratnog slušanja mogao bih sa priličnom sigurnošću da kažem da se radi o modernom pop albumu. Tradicionalisti bi ovu muziku nazvali progresivnom ili eksperimentalnom, ali, imajući u vidu aktuelna dešavanja na pop sceni, rekao bih da se radi o avant-popu. Dakle, nije to onaj ordinarni, konzumeristički pop, ali ipak po svojim karakteristikama spada u pop muziku. Inteligentna muzika za ples, tako je zovu.
Ocena: 8.0/10
