Mozak mi je u tornadu jer sanja dubok filmski san. San koji vodi u želju, koji ohrabri, prevari, zavede, i kao morska sirena svojom melodijom, lancima mašte vodi u najdublje ponore srca. To je sedma umjetnost, rastavi nas, pa sastavi opet, prošara emocijama, pa zagrli i olakša, pa uzdigne, pa ohrabri, pa inspiriše i vrati u trans. Mozak mi je miran.
Stao čak. Kontam da mi se ovo dešava u Podgorici. Grad u čijoj su religiji kulture bezbožnici uništili nekadašnji manastir Kino Kulture, čiji su reformisti tranzicije prodali intimu u korist Cineplexxizacije vjere i milionskisponzorisanih denominacija Ratova Zvijezda i Marvelova i kokica po cijenama franšize u čijoj su zemlji minimalci naši „Ooo, ugradio si se fino sine.“
U tom gradu doživljavam inspirativni šok prouzrokovan nemogućnošću ljubavi i jednim obećanjem na kraju filma, koje i mene i Vuka ostavlja bez riječi. Sjedimo tu, klimamo i kontam da moram da uredim sjutrašnji raspored i ispratim cijeli dan festivala.
PFF, kojem će noćas biti četvrto izdanje, je vjetar drugačijosti i inspiracije u doba godine u toku kojeg naš osjetljivi, dobroćudni i umiljati narod utone u hibernaciju (u svom prirodnom staništu, Podgoričanin se dokazano rastvara na kišnom vremenu, stoga i nema potrebe za kulturnim manifestacijama od oktobra do maja), ali ujedno i događaj koji spašava obraz ovoj urbanoj sredini koja jedva pravda ime „glavnog grada“ kad dođe neki stranac iz metropole u sred zime. A ove godine, program donosi još više varijacije i intenziteta nego ijedne do sad - prikazivaće se „Optužujem“, famozni skandal sistemskog antisemitizma i slučaja Alfreda Drajfusa sa paklenog i prljavog kraja XIX vijeka Francuske i von Trierova „Nimfomanka“, koja je i Kan gurnula u novo doba. Uz njih je i sjajna selekcija ovogodišnjih evropskih, ali i balkanskih filmova, koji opet dobijaju na jednom kvalitetu i bezobrazluku kojim su zračili 90-tih - a tu je i korak naprijed za čitav Fest, jer se ove godine održava i u CNP-u, i time, iako možda gubi malo romantike radničke klase kojom zrači sala KIC-a, ozvaničavaju se namjere i ambicioznosti otmenošću sale CNP-a. Na vrh toga ima i još jedan korak naprijed, a to je da ove godine Fest produžava trajanje, a time i svoju magiju - koja se ovaj put završava tek 8. decembra, i koje, realno, ne bi ni bilo bez glavne organizatorke i pokretača priče - Sare Radović. Motor i inicijativa manifestacije, kojoj je Kinoteka vizionarski povjerila svoju pomoć u sredini u kojoj više niko i ne vjeruje u budućnost, Sara je baš ta jedna sila, taj nuklearni karakter koji tvrdom željom i avalanšom rada postiže nemoguće - viziju u kojoj jedna Podgorica može da ima svoje Berlinale ili Sundance, i u kojoj jedna osoba može da ode na film i da se osloni na to da komad nije izabran samo kao forma zabave, već i kao poziv na tonjenje u jednu stvarnost i nestvarnost emocija koje izazivaju ali i mijenjaju individualca.
Za kraj, pišući sve ovo shvatam da je zima možda i naš najbolji period - jer ljeti nisu više potrebni ni ljudi, a ni ideje da ikoga privuku ovamo, jer su nam ovako lijenima spas priroda i neodoljiva obala. Ali zimi, od decembra napraviti nešto što je od kreativne važnosti u glavnom gradu, a da pruža svo bogatsvo doživljaja odlaska u savremeni teatar, przivati atmosferu metropole i prirediti hipnozu svjetla projektora koje sve kaže - kontam da nam PFF ne pruža samo izlazak i provod, već i ono što je svim fanaticima filma najbitnije - ritual. A ritual, kao što svi kreativci znaju, održava vjeru. Otvaranje je večeras - znate đe se ide.
