Jedan od rariteta novog pakovanja po mnogo čemu genijalnog duplog albuma koji slavi ravno 50 godina postojanja, uz nemjerljiv uticaj koji je izvršio na pop, rok pa čak i heavi metal muziku, jeste akustična verzija Džordž Harisonovog klasika “While My Guitar Gently Weeps”. Džordžova intepretacija je nestvarno senzitivna i predivna, a njegovu neponovljivu gitaru prati zvuk harmonijuma na kojem Pol Makartni nije najsigurniji - logično, jer to je bio tek drugi pokušaj snimanja pjesme, odnosno više upoznavanje sa njom. Ista će kasnije, te 1968. godine, biti snimljena u raskošnoj, antologijskoj verziji, uz pomoć Erika Kleptona kao specijalnog gosta koji je zaslužan za jednu od najljepših gitarskih dionica u istoriji rokenrola.
No, čak i ovako svedena (demo) verzija “While My Guitar Gently Weeps” djeluje i zvuči blistavo, što se posebno odnosi na Harisonov vokal i emociju koja izvire iz svakog pojedinačnog stiha, pa i akorda…samo da je harmonijum bio diskretniji u pozadini.