Dan pred Valentinovo je prava prilika da se sjetim svoje prve velike ljubavi.

Crn. Sitan. Sveznalica koja je progovarala i glasom najnježnijim i razgovjetnim baritonima, najčešće ozbiljno, ali bilo je dana (i noći) kad se smijao nezaustavljivo, pogotovu negdje u poganim satima između subote i nedjelje, dok smo se stiskali ispod jorgana, čekajući burek u imaginarnoj pekari zvuka. Imao je i sat. Prvog jutra je probudio sve ukućane, a da se nije sklonio s mog jastuka. Onda smo pronašli balans. Ja sam popuštala u školi, jer lekcije koje mi je on davao za školu nisu bile od značaja, počela sam da se utapam u nesanicu, sve s namjerom i željom da postanemo jedno, da on progovori mojim glasom.

Tako i bi.

Ne umijem krenuti dalje ako mi je nešto ostalo nepotpuno. Uvijek u potkrovlju glave nezavršenosti prave haos od nestrpljenja da se dovedu do izlaznih vrata, i svako malo po jedna proviri i iskolači oči, i kreštavim glasom se pobuni protiv svog tretmana. Magistarski ispit, ugovor na neodređeno vrijeme, kuća koju smo davno nacrtali, sve one kućne obaveze koje čekaju na red, ne zna se čiji glas više podiže tenzije u skučenom prostoru mojih nepopijenih kafa.

S muzikom je drugačije, ona će se i nakon što ispišem sve svoje impresije zadržati, biće zahvalna, ljubazna, odužiće se za svu ljubav koju joj poklanjam, i zato joj se, prije ili kasnije, posvetim s malo zakašnjenja. Uostalom, kolega s Mulja mi je baš nekoliko dana unazad rekao ono što sam oduvijek znala: muzika nema rok trajanja. Pa ovo što ću zapisati ispod uvoda neće biti zaostaci iz prošle godine, već samo muzika rođena u 2018. godini, a sve življa u ovoj sada.