“Van vidika” je pjesma koja zatvara “Sve naopako”, debi album benda Bohemija koji je bio veliko iznenađenje prošle godine, a njime su se predstavili kao raskošno maštovit i totalno osvježavajući sastav na nezavisnoj regionalnoj sceni. Njihov dražesni, barokni pop kao da uranja i izranja iz melase psihodeličnih aranžmana, meandrirajući od milozvučnih Beach Boys harmonija do erotičnih, halucinogenih rok pasaža - nalik onim s kraja  šezdesetih godina prošlog vijeka kada su žanrovske međe ionako bivale tijesne najtalentovanijim kompozitorima. Veoma talentovan i kao kompozitor i kao aranžer, u muzičkom smislu sasvim boemska i začudna pojava kako niške tako i srbijanske scene, jeste frontmen Bohemije Janko Džambas, a prati ga odabrana skupina izvrsnih muzičara. Svi su se očigledno dobro zabavili pripremajući i snimajući ovaj kratkometražni spot, koji iako niskobudžetan, bez profi kamere i bez bitnog režiserskog rješenja ipak osvaja simpatije. Asocijativna montaža i slatki erotski motiv u sredini čine ga šarmantnom i razigranom vizuelnom pratnjom numere koju ruku na srce nije ni lako ispratiti pokretnim slikama. Pogledajte video, a ako slučajno do sada niste obavezno preslušajte kompletan, izvanredan album na bandcamp stranici benda.

Nellcote ne napuštaju polje molitve i mračnih hodnika (ne)osjetljivosti na svijet oko sebe, pa i u novoj pjesmi, „Future's gone“ kao da se vraćamo njihovom pjesničkom nihilizmu i muzičkoj usporenosti do granice lebdenja na dominantno gitarskoj ravni koju dopunjavaju jednako 'izmoreni' nosioci ritma. Pjesma počinje upravo lebdenjem, ali to otiskivanje od tvrdog tla nije distanca s koje se stvara realnija slika svijeta ispod,kao što bi se dalo očekivati, nije ni izdizanje iznad situacije, nego više posljedica, stanje izazvano odnosima koji su izgubili svoju svrhu. Ovdje je u pitanju sjećanje na ženu, tek uzgred dato objašnjenje za poricanje straha, izostanak namjere i volje za nastavkom koji se naslanja na to sjećanje. Ako se činilo da glas Vinka Ergotića uspijeva da nas uvede u podzemlje stvarnosti, višeglasje nas upozorava da smo već odavno stigli na to mjesto s kog nema povratka, samo nismo toga bili svjesni.

Sjajna auditivna predstava ima i video uradak koji potpisuje Dinko Šimac, a u potpunosti je odgovorio na svaku gorenavedenu osobitost zacrtane zvučnosti. Kruženje, nereagovanje, staloženost, sjenke, igra koja se odvija sa strane kao sjećanja koja se vremenom s periferije misli potpuno opsjedaju onog koji se sjeća, sve je na istom mjestu, vizuleno gotovo opuštajuće, bez obzira na tematiku kojom se pjesma „Future's gone“ bavi. Čini se da nam ovaj zagrebački bend jasno stavlja do znanja šta da očekujemo od albuma koji, nadamo se, slijedi.

Ima nešto u načinu na koji Luce iznese tužnu pjesmu, a da nikoga ne ostavi tužnim do kraja. Uvijek je na pola puta do osmijeha i ostavljanja da okolnosti odrade svoje, a da ona ne staje na tim „kretanjima“ na put. To je potpuna stopljenost nje kao autorke, nje kao interpretatorke i nje kao lirske junakinje sopstvenih pjesama. U tom smislu njena ubjedljivost je potpuno neupitna, ona ne dozvoljava dvojbe, uvijek bi svaka opjevana/ispjevana priča mogla biti baš njena.