Nellcote ne napuštaju polje molitve i mračnih hodnika (ne)osjetljivosti na svijet oko sebe, pa i u novoj pjesmi, „Future's gone“ kao da se vraćamo njihovom pjesničkom nihilizmu i muzičkoj usporenosti do granice lebdenja na dominantno gitarskoj ravni koju dopunjavaju jednako 'izmoreni' nosioci ritma. Pjesma počinje upravo lebdenjem, ali to otiskivanje od tvrdog tla nije distanca s koje se stvara realnija slika svijeta ispod,kao što bi se dalo očekivati, nije ni izdizanje iznad situacije, nego više posljedica, stanje izazvano odnosima koji su izgubili svoju svrhu. Ovdje je u pitanju sjećanje na ženu, tek uzgred dato objašnjenje za poricanje straha, izostanak namjere i volje za nastavkom koji se naslanja na to sjećanje. Ako se činilo da glas Vinka Ergotića uspijeva da nas uvede u podzemlje stvarnosti, višeglasje nas upozorava da smo već odavno stigli na to mjesto s kog nema povratka, samo nismo toga bili svjesni.

Sjajna auditivna predstava ima i video uradak koji potpisuje Dinko Šimac, a u potpunosti je odgovorio na svaku gorenavedenu osobitost zacrtane zvučnosti. Kruženje, nereagovanje, staloženost, sjenke, igra koja se odvija sa strane kao sjećanja koja se vremenom s periferije misli potpuno opsjedaju onog koji se sjeća, sve je na istom mjestu, vizuleno gotovo opuštajuće, bez obzira na tematiku kojom se pjesma „Future's gone“ bavi. Čini se da nam ovaj zagrebački bend jasno stavlja do znanja šta da očekujemo od albuma koji, nadamo se, slijedi.