Pjesma koja otvara album je iskustvena, čuvstvena ljubavna balada, odnosno balada o ljubavi oplemenjena zvukom kontrabasa, iza koga stoji Pavle Popov, sa gitarama koje redom svira autor Dušan Strajnić. Koji je, takođe, zaslužan za bek vokale, kada dopušta svom “vilenjačkom” falsetu da se razmahne, podržan u završnici od drugih, isto tako savršeno uklopljenih i usnimljenih pratećih glasova.
Dukatova hipersenzibilna interpretacija pojačana je krasnim kantrificiranim motivom na gitari, što "inficira" noir atmosferu koju grade i klavijature Ane Janković. Da čvrsto stoji na zemlji - iako ne tako čvrsto kako biste u prvi mah mogli pomisliti, jer postoje momenti kada se učini da će da poleti- pjesmu, dakle, pri zemlji drži džezirani zvuk bubnja Feđe Franklina.
Refren je čista, suštastvena poezija: “If love ain't moving mountains, it's not worth a dime” /”'If we ain't changing river courses, than baby, we're not doing fine”, kaže pjesnik, tj. ne da kaže nego to još i ispjeva. To su i noseći stihovi neodoljive numere koja osvaja svim svojim segmentima: poetičnošću i prisnom atmosferom, krhkošću a opet snagom rečenog i izrečenog, izvođačkom rafiniranošću a istovremeno uvjerljivošću odsviranog i ispjevanog, te slojevitošću za koju su zaslužne kako aranžmanske finese tako i pominjani, maestralni bek vokali.
Ako je “Too Much Madness” prekrasna pjesma koja oblikuje zvuk i čak atmoferu novog albuma, a skladno se uklapa u prethodna izdanja, onda je “Devil's Dance” naprosto briljantnost u kojoj se sreću one najfinije osobenosti lirskog izraza frontmena, i na drugoj strani bend u sopstvenoj punoći, bend koji se aktivno uključuje i udubljuje u građenje jedne nezaboravne melodijske i pogotovo ritmičke konstrukcije.
Ovo je nezvanični singl, čije smo fenomenalno izvođenje mogli gledati i slušati kod Kesića, dakle u TV emisiji, ali i na nekoliko poslednjih koncerata sastava koji je vrhunio u toj i u još nekoliko najpoznatijih pjesama – konkretno se to odnosi na nastup grupe na festivalu “Novi val” u Budvi, gdje je Stray Dogg zvučao magično i moćno, mireći kontrastna raspoloženja u jedan nevjerovatan mix, te stapajući sve svoje mogućnosti, htijenja i emocije u cjelinu koja pomjera i oduševljava slušaoca.
To je (u suštini) modernistički blues obilježen Dukatovim, pa, ponovimo –vilenjačkim glasom i intenzivnošću proživljenih emocija, obaška što na gitari ima savršen, ma božanstveni solo izlet (moguće da je solaža na albumu djelo Marka Ignjatovića), dok pjesmu sve vrijeme “potkopava”, ritam iz nje istresa i iste te grudve zvuka ubjedljivo i snažno sastavlja bubnjar – Boško Mijušković (on takođe svira bubanj na albumu). Fantastičan, ingeniozan je gruv nakon koga stiže središnje smirivanje, zapravo lažni kraj, samo da bi se otvorila vrata za još žešću, đavolsku završnicu – što će definitivno biti slučaj na njihovim budućim koncertima.
Instant klasik, usuđujem se reći, i za mene lično jedna od pet pjesama godine!