Da sam birala momenat za razgovor s Dunjom Ercegović, talentovanom, mladom kantautorkom iz Splita, nikako to ne bi bilo danas, pod pritiskom objave o gašenju 'projekta' Lovely Quinces. Naravno, nije to bio projekat, tako ga je Dunja sama nazvala, to je bila cijela jedna priča o muzičkom odrastanju, od spontane i naivne nježnosti, do bučnije i manje naivne iste te nježnosti. „End of the bridge“ je posljednji singl, simboličnog naslova, svakako, ali s dozom pobjedničkog urlika koji nam je u nekom trenutku mogao obećati mnogo od albuma koji se, nažalost, neće dogoditi.

Klizeći kontinuirano kroz diskografiju Bruce Springsteena, decenijama je dominantna bila čemerna atmosfera i neke od njegovih (a tu su u pitanju desetine) najprepoznatljivijih pjesama su taj osjećaj nepripadanja, ljutnje, tuge i razočaranja, nevjerice i bespomoćnosti olako prenosile na svakog slušaoca koji je posvećeno obraćao pažnju na njegov rad. Mali čovjek sa svim svojim velikim problemima (neshvaćen po svim tačkama uobičajenosti na relacijama: posao, kuća, žena koju voli, otac koji nije tu, država koja ne vodi računa o svom narodu), njegov lirski mali čovjek, ali samo u odnosu na ostatak svijeta, a zapravo velik u svom mikrosvemiru u kome razmišlja o pravim vrijednostima, zajedno sa svojim autorom je došao do sedamdesete zime svog života i odjednom želi da zaustavi proljeće.

Neki razgovori se uvijek mogu voditi u pravo vrijeme, ali način zna da sputava. Vrijeme za Nežnog Dalibora je već više od deset godina, bez obzira što su diskografske i koncertne pauze nekad preduge, kao što su preduga sva čekanja nečeg što vrijedi. Ono o načinu se odnosi na to da njihova muzika odgovara na više pitanja nego što sam u stanju da postavim, nekad konkretno, nekad pomalo zavijeno u lako raščlanjive metafore, a sve vrijeme provocira na preispitivanja i vuče na nove odluke, usput nudeći atmosferu za duboku povezanost s najintimnijim strahovima, onih od kojih smo, kao ranjiva bića zarobljena uglavnom tamo gdje ne želimo da budemo, u stanju da bježimo veći dio svog života. Kad već nije bilo njihovo festivalsko gostovanje, pa ni album „U slojevima“ s kojim smo i na stranicama Stereo Arta 'intimizirali' u nekoliko navrata, čak ga i proglasili najboljim albumom 2017. godine, a novi singl „Ne mislim“ i dva nastupa u Crnoj Gori (Gemiš' Bar u Podgorici 4. aprila i Blues Brothers Bar u Nikšiću, 5. aprila) jesu bili vrijeme da pronađemo način da Ivicu Markovića, konstantu Nežnog Dalibora, pitamo ponešto o bendu, stvaranju, novom albumu i porazu i predaji.

Nema praznika koji nismo uspjeli da obesmislimo pokušavajući da se izdignemo iznad drugih ljudi i sopstvenih mogućnosti. Tako i ovaj današnji, koji je trebalo obilježiti svake godine novom borbom, novim osvješćivanjem neosviješćenih, akcijama i tribinama, časovima istorije i zahvalnošću onim ženama što su nas rodile i učinile nam život podnošljivim, a posebno ženama koje su se usudile da svojim kćerima usade svijest o ravnopravnosti. A svi ti odlasci kod frizera, večere i ruže, sva ta „jedan dan u godini da i ja dobijem slobodno“, sve su to znaci da ta ravnopravnost nije otišla dalje od prilike da glasamo (ponekad i bez konsultovanja), da se obrazujemo (ali nam ne gine kutlača), da na posao možemo ljeti nositi suknju i sandale (dešava se da se i to obije o glavu nekim ženama, evo samo ovaj aktuelni skandal s predsjednikom male opštine u Srbiji).

Dan pred Valentinovo je prava prilika da se sjetim svoje prve velike ljubavi.

Crn. Sitan. Sveznalica koja je progovarala i glasom najnježnijim i razgovjetnim baritonima, najčešće ozbiljno, ali bilo je dana (i noći) kad se smijao nezaustavljivo, pogotovu negdje u poganim satima između subote i nedjelje, dok smo se stiskali ispod jorgana, čekajući burek u imaginarnoj pekari zvuka. Imao je i sat. Prvog jutra je probudio sve ukućane, a da se nije sklonio s mog jastuka. Onda smo pronašli balans. Ja sam popuštala u školi, jer lekcije koje mi je on davao za školu nisu bile od značaja, počela sam da se utapam u nesanicu, sve s namjerom i željom da postanemo jedno, da on progovori mojim glasom.

Tako i bi.

Ne umijem krenuti dalje ako mi je nešto ostalo nepotpuno. Uvijek u potkrovlju glave nezavršenosti prave haos od nestrpljenja da se dovedu do izlaznih vrata, i svako malo po jedna proviri i iskolači oči, i kreštavim glasom se pobuni protiv svog tretmana. Magistarski ispit, ugovor na neodređeno vrijeme, kuća koju smo davno nacrtali, sve one kućne obaveze koje čekaju na red, ne zna se čiji glas više podiže tenzije u skučenom prostoru mojih nepopijenih kafa.

S muzikom je drugačije, ona će se i nakon što ispišem sve svoje impresije zadržati, biće zahvalna, ljubazna, odužiće se za svu ljubav koju joj poklanjam, i zato joj se, prije ili kasnije, posvetim s malo zakašnjenja. Uostalom, kolega s Mulja mi je baš nekoliko dana unazad rekao ono što sam oduvijek znala: muzika nema rok trajanja. Pa ovo što ću zapisati ispod uvoda neće biti zaostaci iz prošle godine, već samo muzika rođena u 2018. godini, a sve življa u ovoj sada.

Strana 3 od 17

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio