Čini se da vizuelno već neko vrijeme diktira i auditivnom, i priča se na tu temu nikad ne može dovesti kraju. Neko bi rekao da su se ta dva svijeta nerijetko otimala jedan o drugi, i da projekti poput Psychedelic Cinema Orchestra postaju izraziti predstavnik oba svijeta u sažimanju. Naravno, kad je riječ o bazičnijim varijantama, jer cijela priča je vezana za vrijeme o kome znamo najviše ne ni iz druge, već iz treće ruke, što će onima koji su zakačili malo duha kraja šezdesetih (a moglo se to i ovdje, bilo je to vrijeme kad nismo mnogo zaostajali za svijetom) posebno biti prijatno za slušati i gledati.

Ken Brown ne krije da ga je neizmjerno zabavljalo osvjetljavanje koncerata i to u vremenu kad i nije bilo toliko peripetija oko toga kako i kad koji zrak uperiti na koje mjesto, već je sve bilo pitanje osjećaja, momenta, nizanja. Godina je bila 1967. Brown je bio mlad i scena je bila živa i nepredvidivo raznovrsna; imena koja su tada dominirala klubovima kasnije su preuzela velike dvorane, a danas su za nas toliko visoko po važnosti u istoriji muzike, da nam je pomalo nepojmljivo da su ikad bili u malim klubovima(Velvet Underground, Pink Floyd, Grateful Dead, Sly and the family Stone i mnogi drugi).

Kulturni centar Novi Sad i Kulturni centar Kotor su se ujedinili u želji da jedan od najznačajnijih festivala na polju sažimanja poezije i muzike iz Novog Sada pokrenu i kod nas. Ovo je već drugi put da se s istom namjerom i istim entuzijazmom Poezika seli kod nas. Prije dvije godine se radilo o jednovečernjoj smotri poezije i muzike koju su ispunili Isidora Milivojević i Miloš Zubac, dio Prkosa Drumskog koji kao da je u sebi sažeo poetiku Poezike, što nije previše pretenciozno reći ako uzmemo u obzir da je baš zbirka poezije Miloša Zubca bila ta koja je dala ime festivalu. Pored članova Prkosa Drumskog, benda koji je rasut, ali ne i ugašen, gost 'poezične' kotorske večeri bio je i Adem Gušić sa svojim bendom (jer nakon pet albuma se čini da projekat i nije baš dobra odrednica) Izae iz Dubrovnika.

Indirekt je veliki festival, posebno za one koji prvi put nastupaju javno. Posebno za muzičare koji su tek izišli iz svojih soba i garaža. A zatim i za one koji su svjesni da se spisak izvođača pažljivo bira, da je kvalitet prvi kriterijum, ako ne jedini, pa iako su već došli do svojih slušalaca, Indirekt je dobra adresa za spajanje ugodnog i radnog. Indirekt je veliki festival i po tome što publici ne daje samo ono što žele da čuju, već i ono što nisu znali da žele da čuju. A zatim i zbog toga što nije samo muzički festival, već veliku pažnju posvećuje kreativnim ljudima svih umjetničkih kategorija.

S ove distance je lako pisati o svim ponudama četvorodnevne manifestacije u Umagu (od 7-10. juna), a Stereo Art će tu distancu ove godine izbrisati. Prvi put, iako smo festivalu bili posvećeni i ranije svim svojim čulima, imaćemo i našeg čovjeka u novinarskim redovima, pa sve najave možemo potvrditi iz prve ruke.

Jedan od najzapaženijih regionalnih albuma iz prošle diskografske godine, „Don't it make you want to go home“, konačno je smjestio bend On Tour na crnogorsku festivalsku mapu. Naravno, to pažljivo uho koje će nam ih konačno predstaviti uživo, uho je organizatora SeaRock festivala.

Dva mjeseca pred dugo putovanje na četiri točka prema našem moru, On Tour su spakovali (bukvalno spakovali, budući da se radi o montiranim privatnim snimcima iz sedamdesetih) spot za jednu od pjesama, onu koja otvara album i unutar svoje udvojene strukture nosi poetiku kompletnog izdanja. O tom izdanju smo već pisali, no sada prvi put razgovaramo s jednim članom benda.

Velika je prednost imati priliku da uz nečiju muziku sazrijevaš uporedo dok ona nastaje. Neki od mojih omiljenih autora su bili već uveliko mrtvi ili su izašli iz bendova s kojima sam se stapala, a drugi su do trenutka kad sam ih otkrila, za sobom već imali svoje najbolje albume. Ta rijetkost da ispratim vremensku prisnost s nekim autorom se u slučaju Nine Romić poklapa gotovo precizno. Bliske smo po godinama, zanimanju, osjećanjima za stvarnost, personifikovanju gradova i prirode, a negdje smo u istim godinama doživile i majčinstvo, pa u nekom metafizičkom smislu kao da je svaki splet životnih okolnosti u koji sam uronila vrlo brzo dobijao svoj soundtrack. Tako je došlo do toga da o ovom albumu ne mogu pisati s potrebne distance, ali kad bolje razmislim, distanca ne bi trebalo da bude mjerilo ako se piše o muzici.

Ako sam, nakon što me je njena gitarski ogoljena muzika (ogoljena u smislu da joj ništa nije uznemiravalo ili dopunjavalo prostor auditivnosti, a samim tim ni izvornost osjećaja koje je pretakala u muziku)zarobila za zauvijek, jedva pristala da „Stablo“ (tu je već bend postao nezaobilaznim i aranžmani su postali raskošniji) prigrlim kao svoje, s albumom „Sloboda“ sam jednim dijelom znala šta da očekujem.

Breskve početkom aprila su svakako rijetkost, u metaforičko-metafizičkom smislu i bukvalno. Zato je lijepo gledati kako se indiskretno provlači fotografija na kojoj je jedna i po breskva po svim društvenim mrežama. Slika koja slavi toplotu nekih dana koji nailaze, naravno, i slika iza koje ni ne pokušava da se sakrije jedna od najzanimljivijih pjesama u ovom postsmrzavajućem periodu.

Kad pjesma počne iznenada, to slušaocu ne ostavlja prostor za predemociju, za bilo kakvo očekivanje, pogotovo kad se radi o izvođaču kog prvi put sluša. Melodija u pozadini je razigrana poput nekog umornog plesača koji je ostavio omiljenu tačku za kraj nastupa, a glas koji zvuči kao da je na pola puta između plača i smijanja u simboličkom smislu pojačava utisak međuprostora u kome lirski čovjek sjedi i jede breskvu. Blokiran je okolnostima u kojima se očekuje od njega nešto što ne može dati, blokiran u smislu potpunog odsustva očekivane reakcije, s koje god ona strane došla. Sjećanja su ignorisanje svega što je sada, sjećanja su uglavnom teret, ali ponekad i izlaz sa dvoje vrata, jedna za ulazak, druga za nešto drugo. “Breskve” je ritmički prijatna pjesma, raslojava se diskretno u bubnjarskim prelazima, a gitara dominira na dva plana, sladunjavo je na neki pop način i pomalo stisnuta kao da sve vrijeme slušamo uvod u neku pjesmu koja će se raspšiti i zaprašiti nas u refrenu, što se ne događa. Taj uvod je onaj koji nam (NE) fali na početku, no ne ulazi se u neku razradu tamo gdje smo je očekivali. A zapravo je taj efekat iznevjerenih očekivanja ono što nam ovu pjesmu na prvom slušanju upiše u krvotok i ne dozvoljava nam da je izbacimo iz glave.

Strana 6 od 17

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio