Prvi kojima smo posvetili pažnju i koje vam preporučujemo svim svojim bićem su Miloš Zubac i Ivan Škrabe, koji su ujedinili svoje talente krajem januara prošle godine u zagrebačkom Vinylu. Radi se ne samo o muzičkom događaju, već o kombinaciji poezije i melodije, jer su u pitanju dva pjesnika s gitarama, dva pjesnika gotovo ujednačenih senzibiliteta, od kojih jedan (Zubac) ima u sebi gospodsku smirenost čovjeka s klupe iz parka, a drugi (Škrabe) više utisaka skuplja s gradskih pločnika. Ujedinjeni, oni sučeljavaju tradicionalno s modernim, molitvu i ljutnju, tugu i obnavljanje, strahove od starenja, samoće i stranputica; oni se srijeću na pola puta do smisla umjetnosti, Škrabe pomalo stidljivo, Zubac samouvjereno, i stvaraju prostor u kome dominiraju nježnost, milina i prijatnost. Posveta Nini Romić, posveta voljenoj ženi, a s druge (one tužnije) strane i posveta umrlom prijatelju, neki su od najdirljivijih momenata ovog koncerta. Ima tu još nekih priča, poznatih i manje poznatih, i najviše uzajamnog poštovanja među izvođačima koje je tu malu scenu učinilo najvećom u datom trenutku.