Mala zemlja, veliki problemi, stabilna scena i malo albuma. To je sažeta verzija priče o razlozima ushićenja koje sa svakim novim izdanjem nekog crnogorskog benda osjetim, a tek nakon toga se posvetim prostoru u kome sabiram je li ili nije bilo vrijedno. Ovo prvo, o zemlji u kojoj živimo i stvarnosti koja većini nije po volji, to je zajednički imenitelj gotovo svih rock i punk albuma objavljenih u posljednjih dvadesetak godina.Da je malo – malo je. Da je sve već rečeno – rečeno je. Da li je revolucionarna nota bilo koje od pjesama uradila bilo što konkretno po pitanju promjene trenutnog stanja? Naravno da nije. Upalile su te pjesme nekoliko (desetina) baklji, izazvale ljude da podignu pesnice i očajnički se proderu uz ključne stihove, a na kraju svake noći smo se svi zajedno vraćali u jutra iz kojih dani daju samo lažna obećanja. Već sam pisala o tome kako ovoj jakoj sceni, ovim bendovima koji rade vrijedno i promišljeno, fali ljubavnih pjesama, čisto da ih osjetim na drugoj tematskoj ravni, a ne da kopam po središtu pjesme da bih iskopala sebičnu emociju, nešto individualno u kolektivnom, i te i takve će mi uvijek faliti. No, ako su na nekim prostorima ljubavne pjesme one koje ostaju, a pjesme aktuelnih trenutaka te koje pojede vrijeme, kod nas je obrnuto. Balkan je takav da je progutao smrznuti zalogaj nesreće i zaglavio mu se u grlu od kad se sjećam Balkana. A to je već jedan cijeli život neke druge osobe koja ima potomstvo.
U svijetlu jedne zaista dobre najave Bedem Festa, na ovom mjestu se vraćamo na kratko nekim od najboljih momenata Zorice Kondže, momentima koji su obilježili prvu polovinu osamdesetih godina. Pet pjesama u kojima se subjektivno i objektivno stapaju, jer nije bilo lako odlučiti između tridesetak sjajnih izvedbi, i isto toliko kompozicija koje je uglavnom potpisivao Marin Limić.
Ima neke konstantnosti na Balkanu koja dozvoljava društveno angažovanim pjesmama, tim pokušajima da se kroz muziku pokrene revolucija ili bar malo dozove glava bilo kog nasumično izabranog upijača spoljnih utisaka, da budu aktuelne već tridesetak godina. Zato ne čudi što ih niko više ne odmjerava, ne prilagođava, već ih pušta među ljude u onim impulsivnim, neprečešljanim verzijama, budući da mogu da žive koliko i ljubavne, da se pretvore u himne ponekad, da prerastu silinu borbenih pokliča. Otud i album Autogenog treninga, jednog od najizražajnijih crnogorskih rok bendova, već u startu ima dobru podlogu za zauvijek.
Napišem rok, pa se okrenem dva puta oko sebe. Jer to je rok koji je evoluirao davno, njegov mutirani odraz u ogledalu zvuka, iznikao iz eksperimentalnog pojačavanja utiska, psihodelične borbe koja se vodi iznutra i ne računa na pokret i fizički nasrtaj, već više na zatvaranje i izolaciju, od neljudskog, pogrešnog, površnog. U tom smislu album „Spasi se sam“ , sav od pravih poruka i dobrih namjera, nikad neće doći do onih koji bi zaista trebalo da ga čuju. Ali to je neka nova tužna pjesma koja nije legla na album, već se čuje u pauzama između svih devet pjesama.
Ja nisam od onih koje prepoznaju džentlmena kad ga vide, ali ponekad, samo ponekad, u različitostima na koje kažu nekome „how beautiful you are“ mogu da ih čujem, da ih osjetim, jer su rijetkost jedna u svijetu u kome je emocija luksuz, spontanost je grijeh, ljubav je nešto što ostaviš doma ako kreneš van.
Otud sva sila čuđenja pred albumom „The Gentleman“ muzičara koji se tim imenom predstavlja javnosti. Znamo ga kao člana benda Moskau, znaju ga drugi i kao džezera, saksofonistu, profesora muzike. Znaju ga i pod imenom Marko Lucijan Hrašćanec. Sve to jeste, i sve to ne mora biti The Gentleman, lirski heroj s ovog albuma.
Ovaj vikend će biti posvećen ljubiteljima amerikane, ljubiteljima gitarskog zvuka i onima koji uživaju u razarajuće emotivnim pjesmama Ane Ćurčin i Dukata iz benda Stray Dogg. Nakon duže pauze su odlučili da ukrste gitare, tri večeri za redom, i to baš kod nas u Crnoj Gori.
Tim povodom sam razgovarala s Dušanom Strajnićem, vokalom Stray Dogga i pretpostavljenim lirskim subjektom većine naslova istog benda, o novim pjesmama, o starim pjesmama, o stvaranju, o očekivanjima i o saradnji s Anom Ćurčin. Odmah na početku da naglasim da će dvojac Ćurčin - Strajnić nastupati dvije večeri (petak i subota) u podgoričkom Street baru, a u nedjelju će ih ugostiti nikšićki Floyd. Sve svirke počinju u 21.00h.
Mjerenje pulsa stvarnosti je težak posao, biti na nekoliko mjesta u istom trenutku, razvodnjavati okolnosti, povezati situacije, napraviti presjek učestalosti i svesti ih u, recimo, nešto manje od osam minuta. Ovo nije uvod u protok vremena, već prvo što optereti (ne u pežorativnom smislu) uši na ulasku u programirani svijet albuma „Gdje povlačiš crtu“, taj prvi korak ka gužvi iz koje se jedno tijelo (posmatraću ga kao fiktivno, za svaki slučaj, iako sve vrijeme ide za mnom i predstavlja se imenom Sare Renar, djevojke o kojoj dosta znam, a ne znam ništa), dakle tijelo se u sudaru s gužvom lagano izoluje, izdiže se iz zone glasova, svede se na sopstveni odraz u ogledalu i ponavlja nešto kao mantru, lebdi sve vrijeme na svom izmišljenom (ne zamišljenom, već upravo izmišljenom oblaku) pokušavajući da ostane ono što jeste. Snaga svega što povlači na dolje je nemjerljiva, a prostor iznad je oslobođen gravitacije. To znači da ništa ne vuče na dolje, da je svijest o sebi dovoljna i u takvom prostoru otvorenog uma samo slični će moći da se susrijeću. Slični po bježanju, ne po bendovima koje vole i hrani u kojoj se dave.
