Dosta kasnije, kada smo već imali neke snimljene verzije svih pjesama, preslagujući ih za album, dugo smo vremena držali "Žmirećki" kao uvodnu pjesmu, čak sam i ove tekstove napisala u prvoj verziji tako kao da je "Žmirećki" prva, i objašnjavajući u njima da ipak nije, nego je nulta, a prva jest i jedino može biti "Plus četrdeset".

I onda, samo nekoliko dana prije dovršetka mastera albuma, Daniel je (iako nismo nikada pričali o mojim razlozima za nju, niti o mojoj prvotnoj namjeri da ju stavim na prvo mjesto), zaključio: "Plus četrdeset trebamo staviti na početak albuma!".

Očito joj je bilo suđeno.

Iako sam u temu ništavila zabrazdila tek nakon odlaska Saše iz benda s početkom 2017. godine, jer sam se odjednom obrela nigdje, bez funkcionalnog benda, pa time i bez strke, i obaveza, i stalnih probi i svirki da me okupiraju, zapravo sam zagrebala po tome i prije – prve sam rečenice, koje će kasnije završiti u ovoj pjesmi, napisala još u kolovozu 2015. godine. Već u toj prvoj verziji pjesme, pjevam kako sjedim na balkonu dok odmiče ljeto, u kojem nema ničega, i pitam se što uopće radim ovdje. Još čuvam kućnu snimku na kojoj skiciram stvar na akustari, ali s tada još bezimenom pjesmom nikako nisam bila zadovoljna – bila je to neka sladunjava balavada puna jeftinog sentimenta i općih mjesta, pa sam ju bunkerirala. No, imala je par dobrih stihova, a naročito mi je bio drag zadnji: da vrijeme ne ide nazad, pa ne postajem ni bolja, niti nježnija.

Temi užasne vrućine (tih +40), koja ne prolazi niti noću, pa besciljno sjedim i tratim vrijeme na balkonu do pola tri ujutro, vratila sam se dva ljeta kasnije s boljom muzičkom idejom (a bile su i gore vrućine), koju je bend još dodatno nadogradio, i evo je sad na albumu. Te me paklene ljetne vrućine i inače fasciniraju jer mislim da skidaju s nas tanku opnu civiliziranosti kojom se dičimo i otkrivaju našu pravu prirodu: da smo izmučene, nervozne i znojne životinjice koje lako izgube živce, vrijeme, varljivi osjećaj smisla i svoju teško sačuvanu nježnost.

Čuvajte nježnost, jer i ona prolazi.

5. lipnja 2017 :

u sunčano nedjeljno prijepodne

u sunčano nedjeljno prijepodne...

u sunčano nedjeljno prijepodne vjerojatno grbim leđa na trosjedu u dnevnoj sobi surfajući fejsom, prezirući se silno zbog toga i trudeći se istovremeno iz petnih žila da potisnem taj prezir, jer kvragu, kažem si, zašto ja uvijek moram biti ta neka najbolja verzija same sebe, zašto jednostavno ne mogu biti ukaučeni trut koji ništa ne čini, ali nikome niti ne čini zlo, pa zar već i to nije nešto?

očito nije, jer se ne uspijevam uvjeriti, već predugo.

u sunčano nedjeljno prijepodne, smetaju me male neurednosti u stanu, nedužne količine cluttera i kriva boja kupaonskih pločica. dan se topi kao zaboravljeni sladoled i umjesto kugle iščekivanja slatkog užitka, ostaje gnjecava lokva nereliziranog potencijala.

u sunčano nedjeljno prijepodne, smišljam što da napravim kako bih svom danu dala neku vrijednost, idem u knjižnicu, idem na plac, idem na prosvjede, idem zalit mamino cvijeće, idem nahranit svekrvinu mačku, idem u tri pičke materine samo da se ne osjećam beskorisno i prazno, ali praznina je neki prokleti multidimenzionalni poliedar koji se u času sažme u jednu točku i sakrije mi se u vlastitu zjenicu i čini ti se da je nema, ali vraga, to je prokleta crna rupa, ne vidiš ju, ali ta gravitacija ne pušta, i čim se vratim doma, opet se razmota u svoju punu veličinu.

zašto više ne pišem?

mislila sam da je pisanje inferiorni supstitut za mjuzu, ali nije. očito mi je više. ako je glazba vrt u kojem želim biti, pisanje je zemlja i lopata i vjedro s vodom i posao koji moram obaviti, jer ako ga ne obavljam, sve u vrtu počinje da vene. nije to neki posao kojeg se može ponosno izlagati niti koji bi ikoga zanimao, ali napraviti se mora.

to je kao s ovim na balkonu. evo sjedim i promatram svoje pelargonije, ružmarine i metvicu i veliku teglu s tri stabljike paprike, a jedna paprika već izgleda kao da bi ju se moglo i pojesti. dunja kaže da sam lady greenfingers, ali ja zapravo samo pazim da sve redovno zalijevam i da redovno počupam korov i skresam previše razrasle primjerke (to je najbitnije).

sad pišem s naočalama, onima za "na blizu". već sve moram pisati s naočalama, jer ništa više ne vidim bez njih. a kad poželim na čas odmoriti oči i pogledati na primjer kroz prozor ili u osobu koja sjedi preko puta mene, skidam cvike jer mi "na daleko" smetaju.

kad sjedim ovako na balkonu tipkajući na laptopu, i poželim odmoriti oči između rečenica, pa naslonim i zabacim glavu i gledam prema gore - vidim mjesec i crnilo neba, veliko daleko ništa. razmišljam o tome kako ne moram skidat cvike, jer nebo nije ni blizu ni daleko. ono uopće nije nigdje.

*Zvonka Obajdin je centralna figura zagrebačkog benda Svemir, i iz ugla autorke većine pjesama pokušala je da nam dočara dio stvaralačkog procesa koji je ovih dana rezultirao albumom "Strah od dubine".