Glumci Varja Đukić, Milica Grujičić, Ivana Mrvaljević, Pavle Popović, Branka Stanić, Vukašin Ranđelović, Miroslav Fabri, Draginja Boganjac, Maja Stojanović, Dušan Vukašinović, Filip Đuretić i Nenad Pećinar likove oblikuju disciplinovano i usklađeno, suptilnim izražajnim sredstvima, uz hipnotični unutrašnji intenzitet, dok su spoljašnji izrazi emocija uglavnom vrlo svedeni. Njihova neuživljavajuća, očuđavajuća odsutnost naročito je prisutna u prvom dijelu predstave, dok se prave planovi za svadbu, kada su svi likovi na sceni, sjedeći ili stojeći u nizu, u smrtno dubokom miru. Lica nalik na maske, i ogroman bezizražajni intenzitet kojim zure kroz publiku, predstavljaju ih kao bezimene funkcije u fatalnim, cikličnim borbama Erosa i Tanatosa, što podvlači simboličku, arhetipsku univerzalnost radnje.
Svevremeno-savremena tragičnost likova ogleda se i u njihovim “titulama”, od kojih, kao proizvodi licemjernog društva koje nameće uloge, podjele i stroge okvire, ne mogu pobjeći; što podvlače i kostimi Jelisavete Tatić Čuturilo, koji se kompleksno i kreativno, udaljeno poigravaju španskim folklorom. Utjelovljenje stereotipova i predstavnici okoštalog kvazi-morala su naročito predstavnici starije generacije. Varja Đukić utjelovljuje Vjerenikovu Majku, koja svojim okamenjenim izrazom i govorom, uz povremenu mimiku duboko potisnute patnje, postaje metafora predačkih, konzervativno-patrijahalnih okvira, u koje želi sve da ukalupi. Na sličan način, ekspresionističkom mimikom i stilizovano monotonim, odsutno-deklamatorskim tonom služe se i Ivana Mrvaljević kao Tašta, spremna da nakon pogibije zeta ćerku zazida u kuću; Miroslav Fabri kao pragmatični, koristoljubivi Vjereničin Otac; i Draginja Voganjac kada oblikuje Susjedu ogovaračicu. Iako i igru predstavnika mlađe generacije karakteriše statičan, stilizovano-odsutan nastup, njihova silovita želja za osujećenom individualnom slobodom potentno se manifestuje kroz povremene emotivne proplamsaje: bolne trzaje, grčevite pokrete, senzualne ili očajničke poglede. Ovo je naročito karakteristično za nedokučivu, neuhvatljivu Vjerenicu Milice Grujičić, i njenog ljubavnika Leonarda, jedini imenovani, najindividualniji lik u drami, koga igra Pavle Popović. Branka Stanić kao Leonardova žena i Vukašin Ranđelović kao Vjerenik apsolutne su žrtve nametnutih kolektivnih uloga, ona patrijahalne supruge, a on poslednjeg izdanka porodice koji vene pod paskom autoritativne majke.
Svi glumci su stalno prisutni na sceni, povremeno djelujući kao hor koji diskretno gestovima i grimasama reaguje na prikazano, pojačavajući rastrojavajući raskorak između društva koji guši pojedinca, i nemogućnosti da se izvan njega postoji (recimo, naročito su dojmljive metaforične scene u kojima mnogobrojne ruke odvajaju Vjerenicu i Leonarda). Izvođači kolektivnim udaranjem nogama o pod, pjevanjem, sviranjem na različitim instrumentima, atmosferičnim ponavljanjem određenih slogova i sl. bitno grade i ritam igre (kompozitor Vladimir Pejković), a u dramski bitnim scenama ovi zvuci pojačavaju se do košmarne kakofonije. Dešavanja koja se prelivaju iz jednih u druga postepeno postaju sve brža i neumitnija, a sve zajedno djeluje kao snoviđenje čovjekovog neizmjenjivo fatalnog bivanja.
Taj kovitlac narasta u dojmljivoj sceni svadbenog slavlja, u kome se miješaju deklamatorska čestitanja i hvale, svadbene pjesme i replike, ritmično tupkanje i trzaji, što čini da nezadrživo raste unutrašnja napetost; a kulminira u košmarnoj hajci. Ova scena ostvarena je hipnotično, vizuelno izuzetno dojmljivo. Zagrljeni odbjegli ljubavnici na rubu scene proživljavaju dragocjene trenutke istinskog ljudskog kontakta, obavijeni dimom kao znakom brzo nadolazećeg ništavila, i sve glasnijim uznemirujućim zvukovima hajkača ujedinjenih u krvoločni kolektiv. Ljudska i personifikovana bića (Mjesec, Smrt) udružuju da potvrde nemogućnost fatalne, vječne, bezrezervne ljubavi u represivnom društvu iskrivljenih vrijednosti.
Tekst je preuzet sa sajta Peripetija.me