„Makabristički“ ples bez kulminacije
Francuski film „Klimaks“ jedno je od većih razočarenja poslednjih godina, koji je trebalo da šokira ali u tome ne uspijeva: klimaks u filmu izostaje, kao i istinska provokacija. Režirao ga je Gaspar Noe, za mnoge kontroverzni i neumjerenoj provokaciji sklon filmski autor, po sopstvenom scenariju. Nastao je, navodno, po istinitom događaju – baziran je na proslavi plesne trupe koja se „pretvorila u pakao“. U toj se frazi krije (zlo) sjeme koje, očigledno zbog pogrešnog autorskog pristupa, nije proklijalo – „Klimaks“ je makabristički samo pod navodnicima, mada virtuozno snimljen i koreografisan. Autor se više bavio koreografijom stila i tehnike snimanja, dakle samo(m) formom, nego građenjem (dramske) situacije, atmosfere a posebno ne likova.
Porazna je praznina bilo kog od karaktera, odnosno utisak koji ostavljaju na gledaoca, jer se režiser zapravo za njih ne zanima, te nam, stoga, nije stalo do bilo koga od članova grupe koji (perfektno) plešu, piju i provode se, uglavnom razuzdano i bez zadrške – pod dejstvom psihodeličnog punča koji je neko od prisutnih servirao... Nema ni pomisli o identifikaciji ili emotivnom vezivanju gledaoca za ono što se događa, ni tokom ekspozicije niti docnije kada sve inhibicije popuštaju tj. „vrag odnese šalu“; paradoksalno, to se ne događa ni onda kada majka zaključava svoje maloljetno dijete, zbog toga prestravljeno, da bi ga „sačuvala od drugih“. Dotična scena biva samo ovlaš dramatična, i praktično je zaboravljamo kako film dalje odmiče, kao što i autor previđa njen potencijal ili, pak, svjesno izabira da nam ne pokaže, makar i indirektno, šta se desilo sa klincem. Ne zbog toga što nas njegova sudbina -ili bilo kog od slabašno profilisanih likova - zapravo zanima, nego zarad emotivnog klimaksa. To je samo jedan, nimalo nebitan dramaturški propust u konstrukciji ionako labavo uokvirenoj- mjestom radnje i skiciranim karakteristikama grupe protagonista koje povezuje umijeće plesanja, a neke među njima i sklonost/ovisnost o seksu i drogama.
Trijumf stila nad sadržajem
Argentinskog režisera sa adresom stanovanja u Francuskoj, Gaspara Nou, gledaoci obožavaju ili ne podnose, a rijetko ćete naći one između. To je zbog toga što je i on sam ekstreman. U pet filmova koje je do sada snimio išao je do samog kraja, u sadržaju poput radikalnog pristupa seksu, nasilju ili uživanju u opijatima, ali prije svega u stilu, sa čudnovatim montažnim rezovima i dugim kadrovima. Za to je najbolji primjer film “Nepovratno” koji je postao popularan i prije kino distribucije jer je marketing napravio dobar potez naglašavajući 13-minutnu scenu u kojoj Monika Beluči bude silovana. U bioskopu, na početku projekcije ovog film, sala je bila ispunjena gotovo u potpunosti. Kako je film odmicao, tako se sala praznila, da bi na kraju filma, ostala dva čovjeka u sali. Ako vam još spomenem da je “Nepovratno” najbolji film ovog režisera, tek onda ćete biti u zabludi. Ali to je Noa i ništa od navedenog ne izostaje ni u njegovom posljednjem filmu, “Klimaks”.