Na svom devetom, a drugom ovogodišnjem izdanju Tejlor Svift zakoračuje dublje u šumu inspiracije, hajde tako da kažemo, parafrazirajući njenu metaforičnu najavu u kojoj je bila nedvosmislena - priznavši da “jednostavno nisu mogli prestati pisati pjesme”. To se odnosi na stvaralački tim sa ljetošnjeg, sestrinskog albuma, koji čine Aron Desner, Džek Antonof i izvjesni WB, Vilijem Bouveri, što je definitivno pseudonim njenog očigledno talentovanog frajera Džoi Elvina.

Novi album je zaokružena, možda još zrelija i samosvjesnija cjelina, sa ukupno 15 (od čega preko dvije trećine neodoljivih) pjesama, redom kamerne atmosfere, nerijetko sa dominantnim zvukom klavira odnosno klavijatura i/li akustičnih gitara. Stihovi Sviftove su ponovo intimistički, toposi ljubavni, lirski subjekti nimalo plošni niti neuvjerljivi, aranžmani sa puno stila i svedeniji nego na albumu “folklore”; njen glas kao da nikada nije zvučao bliskije i "toplije", savršeno se složivši sa vokalom Meta Bernindžera u numeri “coney island”. Pored pomenutog dueta, najljepše pjesme su čarobna “champagne problems”, srceparajuća ali širokogruda "happiness", "dorothea" ili možda "ivy", te uvodna “willow” - idealne za ušuškana slušanja kraj kamina baš kao i sve ostale numere pune nježnosti i čulnosti (izuzev osvetničke balade "no body no crime"). Tako vatreno poređenje, da se radi o nekom drugom, bilo bi opasno blizu patetičnog, ali ne i u slučaju TS, jer njena iskrena naklonost romantičnoj, ne nužno slatkastoj ljubavi ne dovodi se u pitanje. Stoga kolekcija pjesama o kojoj govorimo nije šećerlamasta, u početku slatka a naposljetku odbojna, već naprotiv – seksipilna i suptilna u svakom svom segmentu.

Zapanjući je dar (ko)autorke koji je naprosto procvjetao, u saradnji sa vrhunskim, vodećim producentima i muzičarima indie rok i pop muzike na poslednja dva, oba neplanirana i kako sama priznaje spontana albuma. Za razliku od prethodnog o kome bi se moglo dodati još ponešto kao (moguće minorna) slabost, jedina zamjerka ovome bi bila (ponovo) pomalo neskladna kombinacija sa Bon Iverom, u naslovnoj -već uveliko hit- numeri kojom se zatvara jedan od najboljih albuma 2020. (uz ocjenu u rasponu od 8.0 do. 8.5, po želji i afinitetima, dok potpisnik ovog teksta ostaje negdje između ta dva podeoka), a otvara neslućeno široko polje muzičkih mogućnosti za Tejlor Svift – u ovom trenutku neprikosnovene prve dame  pop-rok scene.