„Novine“ - jednostavan naziv nove serije u kojoj glavnu (žensku) ulogu tumači briljantna Branka Katić a koju potpisuje režiser Dalibor Matanić, autor izvrsnih filmova kakvi su „Zvizdan“, „Kino Lika“ ili „Fine mrtve djevojke“. Ako vam se u prvi mah učini da novinari i zbivanja u redakciji i oko nje možda neće biti dovoljan mamac za publiku, odmah pogledajte trejler- čini se da ova serija pretenduje da prikaže stanje hrvatske društvene „zbilje“, koja se, dabome, ne razlikuje puno od medijski instruisane „stvarnosti“ zemalja u okruženju, dok nas svakovrsno medijsko „smeće“ – svakodnevno!- zasipa parapolitičkim i bulevarskim bljuvotinama.

foto: Igor Benić

Prvi dio ekskluzivnog koncerta benda iz Trbovlja – igrom sudbine i nikako ne slučajno nastalog u godini u kojoj je umro Josip Broz a 36 godina kasnije i dalje najpoznatijeg muzičkog kolektiva ne-zapadne Evrope - bio je neočekivano melodičan i himničan za sve one koji nisu preslušali njihov poslednji studijski album „Spectre“. Isti su promovisali na polugodišnjoj turneji „The Sound of Music“ koja se, eto, sinoć završila na festivalu Grad teatar, za mnoge potpuno neočekivano pa tako i za potpisnika ovih redova, a čija je kulminacija bio kontroverzni nastup u u Pjongjangu. Odjeke tog u skoro svim svjetskim medijima kao senzaciju ispraćenog koncerta mogli smo čuti i u završnici njihovog muzičkog i, istovremeno, vizuelnog performansa u Budvi, uz pomoć Lajbahovog isprobanog recepta: obrada popularnih pjesama, tj. niza skoro komičnih tra-la-la pjesmica iz Sjeverne Koreje.

Jednako kao što je originalna, ne samo muzička provokacija u sred jednog od poslednjih bastiona "izvornog" totalitarizma bila plodonosna u svojoj, za mnoge zaboravljenoj punoći koju Laibach praktikuje još od osamdesetih godina prošlog vijeka i korišćenja nacističkih simbola u postitoističkoj Jugoslaviji u kojoj je to bila nečuvena konceptualna detonacija prvog reda, isto tako se njihova nakana da međusobno makar muzički upoznaju dva tako udaljena svijeta, tranzicioni Balkan i komunističku Koreju, čini ingenioznim potezom jednog od najznačajnijih konceptualnih sastava na razmeđi XX i XXI vijeka.

Šta, ne znate (t)ko je Svemirko? Pa ne znamo ni mi ali znamo da su njegove gitare svemirske, kao da su se teleportovale sa kultne etikete 4 AD, negdje iz sredine zlatnih osamdesetih kada je mainstream muzika bila mahom bezvezna, ali su zato indie pokreti (pro)cvjetali, nudeći obilje izvrsne muzike.

Taj nezavisni duh zadržao je i tajanstveni muzičar iz Hrvatske, koji nam dijelom otkriva svoje lice u spotu za novi singl “Tajne svemira”, drugačiju ljubavnu pjesmu sa  izraženijom ritam sekcijom nego li u njegove prethodne dvije pjesme koje su nas već na prvo slušanje impresionirale eteričnom atmosferom i, ponajprije, senzitivnim i ambijentalnim zvukom gitare.

foto: Nenad Ćosić

Svima koji nisu slušali ili, pak, čuli za jedan od najznačajnijih rock bendova današnjice, pri tom najvjerovatnije na vrhuncu karijere, najava organizatora SeaRock festivala da će Wilco u Kotoru prirediti „koncert godine“ mogla je zazvučati pomalo pretenciozno. Dva dana nakon the Koncerta, kad su se slegli svi utisci, kad su se razbistrila srca od euforije što smo uopšte doživjeli gostovanje jednog tako moćnog benda koji nikada nije postao dio mainstream-a, niti mu je to bila namjera, jedino što možemo posvjedočiti jeste da smo punim čulima proživjeli jedan od najboljih koncerata poslednjih ko zna koliko godina.

 fotografije: Grad teatar Budva

Nije me dopala čast da progovorim dvije-tri (riječi, ako ne i rečenice) sa cijenjenim izraelskim književnikom te ga nisam uspio upitati, iako mi to bješe namjera, da li će zaista imati vremena da pogleda predstavu u režiji Lenke Udovički „Antigona – 2000 godina kasnije“, kao što je najavio na budvanskom Trgu pjesnika.

Nisam primjetio uvaženog gosta te večeri u naselju Vještice, da se pentra putem kojim se pješice rjeđe ide, izrovanim od smećarskih vozila koja su iščezla one noći otvaranja festivala Grad teatar, valjda se ne uklopivši u rediteljsku viziju.

Na neobičnom albumu obrada naslovljenom Après” od prije četiri godine, kad je proto punker pun sirove energije al nježnog srca bio tako raznježen i u fazonu da pjeva na francuskom jeziku, Igi Pop je interpretirao  klasik "La Vie en Rose", proslavljen u originalnoj verziji  heroine francuske šansone Edit Pjaf, a mnogo puta obrađivan.

Tek je ovih dana premijerno prikazan animirani spot koji slavi Pariz i mnoga simbolična mjesta ”najromantičnijeg grada na svijetu” kojim luta animirani junak u liku čuvenog pjevača,  čiji aktuelni video “American Walhalla”za istoimeni singl sa njegovog novog albuma “Post Pop Depression” takođe preporučujemo.

Strana 14 od 15

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio