Muziku je lako staviti pod uvećavajuće staklo, samo ako joj se priđe s odgovarajuće tačke. Pa razlažemo, tumačimo je, čitamo između redova i povezujemo joj nepovezive dijelove izmišljajući značenja, onda kad nismo u dosluhu s pravim. I nije to zločin. Muzika nije nauka koja može svoju konačnost da stavi u šaku, već je proizvod koji je namijenjen tome da svima zvuči onako kako nam odgovara, da u nama budi različite osjećaje. Ta široka interpretativnost, dostupnost svima, mogućnost da je nosimo sa sobom gdje god da smo, upravo to je čini toliko važnom, rasprostranjenom. A može se otići i dalje od toga.
“Dig Down” je novitet grupe Muse, čije je društvena angažovanost za svaku pohvalu, neuporedivo konzistentnija i mnogo uvjerljivija od nedavnog Depeche Mode pokušaja da pozove na revoluciju. Upravo o promjeni, o potrebi da se mijenjaju stvari onda ““kada Bog odluči da okrene glavu na drugu stranu ” govori ova pjesma, u kojoj je glavna junakinja aktivistkinja u stvarnosti. Riječ je poznatoj, privlačnoj advokatkinji Lauri Vaser koja u drugom dijelu spota ima žestok fajterski okršaj. Ta borba je očigledan omaž antologijskoj makljaži iz filma “Old Boy” snimljenoj u jednom jedinom dugačkom kadru. Na kraju dolazi optimizam, nada da je moguće izboriti se sa svim negativnim aspektima današnjeg doba - što naglašava i Met Belami u najavi za štampu. Možda neko buduće vrijeme zaista bude bolje, ali ne bez borbe, ne bez bezbrojnih pojedinačnih pokušaja da se iskrivljenosti i izopačenosti isprave.
Nekako su poslednji filmovi Mišela Gondrija ostali ispod radara, nismo čuli ni da je bio aktivan u video industriji nakon što je, prije dvije godine, snimio nezaboravan spot za “Go” Chemical Brothersa, stoga raduje vijest da se maštoviti francuski režiser poigrao s omotima čuvenih ploča. To je učinio snimivši reklamu za Pandora radio, kojom prilikom je vizuelna rješenja za antologijske omote upotrebio kao eklektičnu scenografiju za jednominutnu šetnju kroz klasičnu i noviju istoriju popularne muzike; pogledajte:
Video za “Waiting On A Song”, treći singl sa željno očekivanog drugog solo albuma Dena Auerbaha, podražava prizore iz filmova o odrastanju Ričarda Linklejtera “Dazed and Confused” i “Everybody Wants Some!!”, ali je to manje epigonstvo a više direktna posveta jednom od značajnijih savremenih američkih reditelja.
Ovo je jedna od sedam pjesama koje je pjevač i gitarista The Black Keys napisao skupa sa kantri-folk kantautorom Džonom Prajnom, on se i pojavljuje nakratko u spotu, i samo je jedan u nizu znamenitih muzičara iz Nešvila koje autor - trenutno nastanjen u glavom gradu Tenesija, centru američke izvorne muzike - izuzetno cijeni a sa kojima je sarađivao na novom albumu.
Činjenica je da se kantautor ne može tek tako „ubiti“ u korist svog lirskog junaka. U slučaju Jasona Isbella imamo školski primjer te tvrdnje. Čini se da je mračni, nesrećni, deformisan od alkoholizma junak njegovih pjesama potpuno ostao u sjenci čovjeka koji voli i voljen je, zadovoljnog oca i supruga, muzičara kome je kafana samo koncertni prostor, ne i dom, kao što je bila.
Bedem fest je festival koji traje mjesecima, ako je suditi po aktivnostima organizatora. Njegova posebnost je, osim u lokaciji koja je, to je već potvrđeno nebrojeno puta, u stanju da iz bendova izvuče više nego što su sami znali da imaju, te uvijek zanimljive kombinacije žanrova koji ne odstupaju mnogo od anderground scene (ovdje bi se moglo postaviti pitanje Zvonka Bogdana, iako ne i za one koji su prisustvovali njegovim nastupima na EXIT-u, ali ostaje nada da će se sve uklopiti onog trenutka kad festival krene), dakle posebnost ovog festivala je i u velikom doprinosu afirmaciji balkanske demo scene. Put Bedem delegacije je usmjeren na regionalne festivale koji svake godine iznjedre bar po jedno novo ime. Ta aktivnost je na ovogodišnjem HGF-u (hrvatskom demo rock festivalu) donijela i priznanje direktoru Petru Šundiću.