foto: Nenad Ćosić
Svima koji nisu slušali ili, pak, čuli za jedan od najznačajnijih rock bendova današnjice, pri tom najvjerovatnije na vrhuncu karijere, najava organizatora SeaRock festivala da će Wilco u Kotoru prirediti „koncert godine“ mogla je zazvučati pomalo pretenciozno. Dva dana nakon the Koncerta, kad su se slegli svi utisci, kad su se razbistrila srca od euforije što smo uopšte doživjeli gostovanje jednog tako moćnog benda koji nikada nije postao dio mainstream-a, niti mu je to bila namjera, jedino što možemo posvjedočiti jeste da smo punim čulima proživjeli jedan od najboljih koncerata poslednjih ko zna koliko godina.
fotografije: Grad teatar Budva
Nije me dopala čast da progovorim dvije-tri (riječi, ako ne i rečenice) sa cijenjenim izraelskim književnikom te ga nisam uspio upitati, iako mi to bješe namjera, da li će zaista imati vremena da pogleda predstavu u režiji Lenke Udovički „Antigona – 2000 godina kasnije“, kao što je najavio na budvanskom Trgu pjesnika.
Nisam primjetio uvaženog gosta te večeri u naselju Vještice, da se pentra putem kojim se pješice rjeđe ide, izrovanim od smećarskih vozila koja su iščezla one noći otvaranja festivala Grad teatar, valjda se ne uklopivši u rediteljsku viziju.
Na neobičnom albumu obrada naslovljenom “Après” od prije četiri godine, kad je proto punker pun sirove energije al nježnog srca bio tako raznježen i u fazonu da pjeva na francuskom jeziku, Igi Pop je interpretirao klasik "La Vie en Rose", proslavljen u originalnoj verziji heroine francuske šansone Edit Pjaf, a mnogo puta obrađivan.
Tek je ovih dana premijerno prikazan animirani spot koji slavi Pariz i mnoga simbolična mjesta ”najromantičnijeg grada na svijetu” kojim luta animirani junak u liku čuvenog pjevača, čiji aktuelni video “American Walhalla”za istoimeni singl sa njegovog novog albuma “Post Pop Depression” takođe preporučujemo.
Crna zvijezda Dejvida Bouvija implodirala je kao kakva umiruća planeta, a ne tek jedna od najblistavijih zvijezda pop kulture, na samom početku godine u kojoj su novi album, posle petogodišnje pauze, objavili i Radiohead, nesumnjivo najznačajniji rock - što je itekako rastegljivija kategorija - bend našeg vremena.
Devastirajuća tuga i plemenita radost smiješale su se u jedno, a rock muzika –ma šta danas ona predstavljala – vaskrsla je iz sopstvenog pepela, kao kakav Lazarus rockandrolla koji pleše posmrtni ples s one strane Mjeseca. Tom su se zagrljaju Smrti same i slavljenja plemenitog eliksira života, Njenog veličanstva Umjetnosti, pridružili, svaki u svom fahu izvrsni albumi, onaj Americana majstora Stardžila Simpsona i neočekivano ujednačen i kvalitetan electro-pop album School of Seven Bells, nastao nakon smrti njegovog koautora.
“Anthropoid” je ime ratnog trilera a ujedno i šifre tajne operacije čiji je cilj atentat visoko rangiranog generala SS divizija, najznačajnijeg posle Hitlera i Himlera. Da ovo nije samo još jedan film iz perioda II svjetskog rata, inače nastao po stvarnim događajima koji su se odigrali 1942. godine u okupiranom Pragu, uvjerava nas inspirisani Kilijan Marfi, trenutno omiljeni irski glumac prvenstveno zbog njegove "životne uloge" u kultnoj seriji “Peaky Blinders”.
Blaziran kao tatoo na usnama (vidjeti spot koji se pominje), a smiješan kao brkovi Entonija Kidisa, ali ne na onaj tomselekovski način koji može biti da ima šmeka nego... ne znam kako to drugačije sročiti – suvišan, baš suvišan izgleda da je poslednji album RHCP. Upravo mi je iskočio video za „Dark Necessities“ koji je „izrežirala“ ona zgodna glumica sa zanosnim očima Olivija Vajld - neka je neko obavijesti da bi o režiranju mogla uzeti čas-dva kod Draška Đurovića (da, toliko je faličan i banalan spot!).