Deset godina posle nedovoljno vrednovanog remek-djela “Apokalipto” Mel Gibson je režirao film kakav je rijetkost i u Holivudu, u deceniji za nama. Rolerkoster povišenih emocija koje ne prelaze (uvijek tanušnu) granicu patetike, te nepremostive prepreke mnogim manje vještim rediteljima koji se bave uzvišenim temama, baziran je na istinitom superherojstvu koje se, iako ga gledamo na velikom platnu znajući da se priča zaista dogodila, čini nadrealnim. Glavni junak nije stvorenje iz stripa sa supermoćima, već je to prosječan, a tako nadprosječan mladić vjeran suštini hrišćanskog učenja – on odbija da ubija. To mu ne bi predstavljalo problem da se ne prijavi kao dobrovoljac, u rat protiv Japanaca, posle bombardovanja Perl Harbura, ali ne želi da koristi oružje – on bi da spašava živote ranjenih i povrijeđenih ratnika. Ta izvrnuta logika ponekom gledaocu se možda može učiniti apsurdnom, ali vrlo brzo razumijemo svaki postupak koji čini, ili odbija da učini Dezmond Dos, u više nego empatičnom tumačenju Endrju Garfilda.

Ključni stih “Mogli smo i puno bolje al premalo je bilo volje” jednako bi se mogao odnositi na kvalitet nove singlice dražesne pjevačice koja snima suviše rijetko, u skladu sa pređašnjim stihom “Dobra vijest koja se čeka”, a u poslednjih par pjesama, mislim na najnoviju i na “Iluzionist” - uprkos profi aranžmanu, nažalost ne obećava da će (pre)dugo očekivani album vrcati od izvrsnosti i inovativnosti. Ali nikad ne reci nikad, “Ne reci zauvijek” druga je priča, jer dozvoljava da iskaže sebe u pravoj ako ne i u punoj mjeri.

No, i tekst i muzika za njenu novu pjesmu iz radionice Dina Šarana ipak su sintetika, daleko od posebnosti i stila kojim je odisao “Stranac”, jedan od ključnih singlova šarmantne Natali, inače miljenice potpisnika ovih redova, kojeg je puno puta osvojila senzualnošću svoje izvedbe, kako na studijskim snimcima tako i uživo.

Kada se usamljena vučica vraća u planinu u kojoj joj je nekada bio brlog, iskusnija od svih živuljaka koji još uvijek obitavaju na istom mjestu, svi se bespogovorno sklanjaju u širokom luku, svjesni moguće opasnosti. Znakovi upozorenja su ožiljci po cijelom njenom tijelu i način na koji se kreće, sasvim lagano, uspravno, neukrotivo. Eto moguće metafore za deveti, ili će biti deseti solo album Kristin Hersh nakon šestogodišnje muzičke pauze, čiji životni put nije bio popločan glatkim utabanim stazama, već filigranskim pločnicima punim mirisa poroka (prvenstveno dozvoljenih i nedozvoljenih opijata), s jednim (javno priznatim) pokušajem samoubistva, a povrh svega bilo je i (u njenom slučaju) inspirativnih halucinacija, zbog čestih maničnih depresija tj. promjena raspoloženja zbog bipolarog poremećaja.

U drugoj polovini oktobra i početkom ovog mjeseca stižu spotovi sa podužeg spiska: Hladno Pivo, Električni orgazam, Neno Belan, Goblini, od poznatijih bendova, uz video novitete za Ničim Izazvan, za koje ste čuli, ali i debitante Judette i Big Strip Gorila, dva mlada muzička sastava. Ovaj s nespretnim, dužim imenom i glede reputacije besmislenom saradnjom sa krnjim Bijelim Dugmetom snimio je vizuelno najinteresantniji video, iz jednog drugog ugla.

Kad se u studiju Pitera Gebrijela nađu pjevačica Amira Medunjanin, gitarista Damir Imamović i pijanista Bojan Zulfikarpašić s pravom očekujemo album visoke estetske kategorije i sofisticirane produkcije. Upravo takve su dvije nove pjesme koje je u ove dvije sedmice predstavila poznata umjetnica s nove sarajevske sevdah scene.

Sevdalinka u savremenom ruhu jeste “Pjevat ćemo šta nam srce zna”, na muziku i po tekstu Damira I. a “Damar”, kako glasi i naslov novog Amirinog albuma, svira i (ko)producira Bojan Z, na muziku njenog stalnog saradnika Boška Jovića. Drugopomenuta pjesma se odmiče od “klasičnog savremenog" neo sevdaha, kombinujući džez i etno elemente u pročišćenoj pop formi koja bi, da je sreće, bila mejnstrim (čitaj: glavna muzička struja). Da preciziramo, “Damar” je domaći zadatak za Zdravka Čolića, recimo, koji je još prije dvije decenije prešao liniju profanog zakoračivši iza linije poseljačenog (popa). Zato toliko prija ovako graciozna interpretacija uz muzičku “podlogu” koja ne odustaje od skladne stilizacije.

Na suprotnoj strani od - banalizacije.

“Marsovska Listina” je kriptonit nezavisne produkcije, dragocjeni modri kamen koji pospješuje energetske protoke, raskrčuje krvotok zdravog duha i prefinjena humora. Slušaoci koji se prepuste konceptualnom toku i fluidnom žuboru prvorazrednih pop melodija, šarmu lokalnog bračkog dijalekta koji sam po sebi izaziva smješkanje recipijenta, naći će se u virtuelnoj hiperbaričnoj komori, a nakon preslušanog Albuma koji se konzumira u cijelosti mali će biti broj onih, pretpostavimo naslušanih, koji neće dodati Valentino Bošković na spisak svojih omiljenih muzičara. Toliko duha na jednom “nosaču zvuka” nije se čulo još od vremena Buldožera, ili Idola, uopšte novog talasa koji je vrcao duhovitošću kojom odiše svaki dašak, svaki ton ove muzičke poslastice, pa se lične asocijacije šire progresivno. Brzopleto prizivam još jednu metaforičnu konstrukciju -  hrvatski Gorillaz na proputovanju kroz neku alternativnu galaksiju, prvenstveno zbog pop melodičnosti i zbilja vanserijskog produkcijskog dosega, gdje su najsitniji i najfiniji detalji na svom, savršeno postavljenom mjestu.

     Valentino Bošković su se već svojim prvim izdanjem, takođe objavljenim isključivo u “bespućima interneta” tj. na bandcampu, vinuli vrlo visoko u svemir koji su sami konstruisali i konceptualno zaokružili, iliti zaronili duboko u kosmos sofistikovane pop muzike sa kratkim izletima u neopsihodelične pasaže koji se tu i tamo pojave, a akumuliraju u pretposlednjoj od ukupno deset pjesama, virtuoznoj  “10645 Brač” na kojoj gostuje Dino Santaleza iz benda Pridjevi.

Strana 12 od 16

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio