Tema

O knjizi „Ako volite bluz“ Vladislava Pejaka

Rate this item
(0 votes)

Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (58)

Beogradski bluz bedeker

Kad predgovore za knjigu napišu akademik Zoran Paunović i legenda Žikica Simić, takvoj knjizi se mora posvetiti dužna pažnja. Pažnja koju više nego zaslužuje. Oprostite mi što ću u ovom prikazu biti ličan, jer kada je tema muzika ne mogu drugačije. Odavno mi je Vlada Pejak blizak, ne samo generacijski, mada jedva da se poznajemo. Upoznali se jesmo, negde pred epidemiju korone, na promociji nekog od diskografskih izdanja njegove kćeri Katarine na Dorćol Platzu. Na promociju me je, znajući da pratim njen rad, pozvao Ivan Lončarević, čovek bitan za razvoj beogradske amerikane koliko je Pejak bitan za razvoj beogradske bluz scene. Čak smo tom prilikom sedeli za istim stolom, mada ne verujem da me se Vlada seća jer nismo progovorili ni reči. Tek pošto sam kupio knjigu saznao sam za drugu poveznicu od moje kume Rade koja je sa Pejakom sedela u istoj klupi, dal’ u osnovnoj ili srednjoj školi nije mi rekla. Kaže kuma da još od tada voli bluz, dakle Vlada je širio ljubav prema bluzu od najranijeg doba.

O knjizi "Prebojena sećanja" Vladimira Stakića

Rate this item
(0 votes)

Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (57)

Knjigu Vladimira Stakića sam pročitao pre nego što je i postojala. Reći ćete da to nije moguće i odgovoriću vam da u većini slučajeva nije, osim ako spadate u pasionirane pratioce rok publicistike. Naime, svi (ili gotovo svi) tekstovi koje knjiga sadrži, već su objavljeni u rock periodici osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, najviše u magazinima "Rock", "Pop Rock" i "XZ" – "Vreme zabave". Sve te časopise sam redovno čitao od korica do korica pa sam i te intervjue još tada pročitao. Naravno da se ne sećam ni jednog od njih pojedinačno, nijednog pitanja ili odgovora konkretno. Ali, ipak je sve to deponovano negde u mom mozgu kao deo mog znanja i iskustva. Zato je čitanje bilo specifično iskustvo – sve mi je to bilo vrlo poznato, ali detalje kao da čujem prvi put u životu. To samo pokazuje koliko je ljudsko pamćenje selektivno. Pamte se okviri, šire slike i opšta mesta, eventualno neki kontroverzni događaji a detalji i nijanse se zaboravljaju u potpunosti. Ostaje nam svima neki opšti utisak o svakom od tih likova koji smo formirali na osnovu sasvim personalne filtracije podataka koje smo imali na raspolaganju. Intervju kao forma dosta doprinosi slici koju o nekom umetniku stvaramo, ne toliko koliko njegovo delo, ali, na kraju krajeva, teško je odvojiti delo od samog umetnika. Po mom mišljenju, ne samo da je teško nego nije preporučljivo odvajati ta dva. Ne može se, da navedem drastičan primer, umetnička vrednost Hitlerovih akvarela posmatrati mimo podatka o tome ko ih je slikao.

Rate this item
(0 votes)

O knjizi Zlatomira Gajić – Rok pesnik Branimir Džoni Štulić (Službeni glasnik, 2019)

Knjiga o Džoniju je u stvari mnogo više od knjige o Džoniju. Zlatomir Gajić je pisanju pristupio kao kakav korisnik aplikacije Google Maps koji ulaskom u nju prvo vidi zemljinu kuglu, pa kontinente, pa fokusira određenu zemlju, pa u njoj neki grad, ulicu, kuću… Od široke slike do najsitnijih detalja na nekih 320 strana. Nije ova knjiga, naravno, geografski bedeker, već se bavi konkretnom ličnošću i njenim delom. Ta ličnost je Džoni Štulić a delo su njegove pesme. Ali, do Džonija stižemo tek na sto pedesetoj strani, u četvrtom poglavlju.

U prvom, koje se zove „Pop kultura i rok muzika“ postoji desetak podnaslova tipa „Masovna kultura“, „Popularna kultura“, „Popularna muzika“, „Rok muzika“… i svaki od njih bi mogao biti posebna knjiga. Gajić je u njima uz obilje citata mnogih autoriteta kao što su Sajmon Frit, Grejl Markus, Ijan Mekdonald, Teodor Adorno i mnogi drugi objasnio osnovne pojmove koji se moraju razumeti ako ćete se baviti sociološkim aspektom rok muzike. Moglo bi se zameriti autoru da te citate različitih autora koji su nekad i kontradiktorni nije podrobnije analizirao, pa je tako bez komentara ostao citirani iskaz čini mi se Sajmona Frita da je rokenrol muzika mladih što je u trenutku kad je to napisano možda i bilo tačno, ali kad se to čita danas znamo da to nije muzika mladih već muzika pripadnika određenih generacija (recimo, onima rođenim između 1940 i 1990). Propuštena je prilika da se sistematizuju spoznaje o prirodi rok muzike u kako-tako koherentan sistem što doduše nisu učinili ni citirani svetski poznati autori, tako da se Gajiću ovo ne može pripisati u minus. Iz svega što je u prvom poglavlju navedeno moglo se zaključiti da svaki istorijski period ima svoju muziku koja je spoljašnja manifestacija tog perioda i koja je mogla biti jedino takva kakva je bila jer je proizvod društvenih odnosa koji su u datom periodu vladali. Tako je i rokenrol nastao posle Drugog svetskog rata, kao odraz posleratne obnove i izgradnje, ne samo srušenih građevina, već i društveno-političkih odnosa tog vremena. Još jedan zaključak mi se nametnuo posle čitanja prvog poglavlja, vezan za večitu raspravu da li je pop i rok muzika umetnost ili ne. Gajić se jeste izjasnio da ona najuspešnija dela iz pop i rok muzike „dobacuju“ do umetnosti, ali nije proširivao tu tezu. Meni se čini, što sam već više puta u svojim tekstovima naveo, da se simbolično etabliranje roka kao umetničke kategorije dogodilo dodelom Nobelove nagrade Bobu Dilanu i to u trenucima silaska rok muzike kao dominantnog muzičkog pravca sa istorijske pozornice . To je u stvari zakonitost, ako se pogleda na vremensku liniju.  Tako su prošli i džez, opera, pa i klasična muzika koja je takođe u jednom periodu bila pop muzika svog vremena. Naravno, ostaje notorna činjenica da nije svaka rok muzika umetnost, tačnije rečeno, ako jedan posto svog objavljenog materijala stekne taj status, možemo biti vrlo zadovoljni. Ali, tako je i sa drugim umetničkim pravcima. Umetnička dela su, dakle, samo vrh ledenog brega sačinjenog od pokušaja bezbrojnih pregalaca i pretendenata, ali malo ko od njih se približi tom vrhu. Interesantna je i etimologija i semantika reči „umetnost“ na raznim jezicima. Ona je u svim indoevropskim jezicima u suštini ista. Koren reči koje u raznim jezicima označavaju reč „umetnost“ je u rečima koje znače, uz određene aproksimacije, „umeti nešto napraviti“ što bi odgovaralo zanatskom umeću ali se to, prvobitno značenje transformisalo u današnje koje kaže da pored zanatskog umeća umetnost podrazumeva izražavanje unutrašnjih svetova, ideja i osećanja umetnika koje stimuliše čula, misli i emocije posmatrača. Dakle, u pitanju je složena interakcija umetnika i uživaoca umetnosti i to u kontekstu društvene zajednice, njenog identiteta i vrednosti koje ta zajednica neguje. Definicija ovako sklepana je prilično fluidna, kao što i jeste postmoderno shvatanje umetnosti danas. Zaključak je da danas sve može biti umetnost, pa i rok poezija, ali važi i da ništa od toga ne mora biti umetnost. Birajte šta vam se više sviđa.

Rate this item
(0 votes)

Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje (52)

.

O knjizi “Daj, babo, glavu!”  (priredila Vladislava Vojnović, Društvo ljubitelja popularne kulture)

-

GLAVU DAJEM, ROKENROL NE DAJEM!

Zna taj Buca Popović da osmisli knjigu! Posle monografije o novosadskoj grupi „Luna“ o kojoj sam pisao OVDE, a koja je zasekla mnogo dublje od grupe kojom se prevashodno bavila obradivši praktično kulturni milje Novog Sada s početka osamdesetih godina, sa osvrtom na par decenija pre i posle toga, usledila je knjiga „Daj, babo, glavu!“ koja se na površini bavi filmskim omnibusom iz 1989. „Kako je propao rokenrol“ dok se u suštini bavi beogradskom novotalasnom kulturnom scenom osamdesetih (sa ovlašnim osvrtom na zagrebačku), neposredno pred raspad Jugoslavije. Metod je isti. Obe knjige se zasnivaju na izjavama bitnih učesnika ili onih savremenika koji su pisali o bitnim učesnicima koji nisu više među živima ili nisu hteli da prilože svoja sećanja. Obe knjige su izvanredne jer otkrivaju daleko više nego što je svaki pojedinačni učesnik hteo i mogao sa saopšti. Ovu je potpisala Vladislava Vojnović, dramaturškinja koja je kao filmska kritičarka Pajkićevog kruga (ako se dobro sećam) bila deo beogradske kulturne scene (Ritam, Stav, Ukus nestašnih, Metropolis TV…), samim tim i novotalasne scene. Nije ona imala baš lak zadatak jer trebalo je sakupiti sve te izjave protagonista, od kojih su neki, kako je sama navela u uvodnim napomenama, iz ovih ili onih razloga nerado dali svoj „statement“, dok ga neki (nenavedeni) uopšte nisu dali. Lepo je to Vladislava Vojnović upakovala i dala nam na uvid onako kako je dobila od aktera, bez ikakvih ličnih intervencija na priloženim tekstovima. Besprekorno obavljen posao.

Knjiga je koncipirana kao odjavna špica filma – učesnici su složeni na osnovu dužnosti koje su obavljali tokom snimanja. Poglavlja idu ovako: predgovor autorke, sektor produkcije, Pajkić, scenarija, režije, kamere, kostim i šminka, muzika, montaža slike i zvuka, grafika i animacija, dodatna ekipa. Zatim slede poglavlja o glumcima iz sva tri dela omnibusa pojedinačno, Kosta Bunuševac, pogovor. Na kraju su priložene fotokopije sva tri scenarija. Knjiga je bogato opremljena fotografijama, pretežno skrinšotovima iz filma, ali ima i radova Goranke Matić, Predraga Buce Popovića i drugih.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio