Cinizam ovog puta ne mogu ostaviti po strani. Dosadašnje iskustvo me naučilo da o drugorazrednosti žena prečesto budu najglasnije žene. One koje (vaspitavajući svoje sinove, a i kćeri) zagovaraju podjele na muške i ženske poslove, one koje tvrde da su kćerke „tuđoj kući radost“, da je sramota da muškarci mijenjaju pelene pored žive žene, one koje će uvijek naći opravdanje za nevjernog supruga, ali nikad za slobodnu ženu koja je postala obmanuta ljubavnica (ovdje ću vam poturiti jedan tekst Jelene Svilar o seriji 'Sharp Objects', ako vam nije jasan pojam 'ženske mizoginije') . Ta i takva žena nikada nisam htjela da budem. Nesrećna žena koju niko ničemu nije naučio, koju je sopstvena ogorčenost proizvela u napast, ali joj, nažalost, priroda nije oduzela pravo na razmnožavanje. Kad malo bolje razmislim, ne želim da budem ni ravnopravna. Ja sam superiorna. Ona sam koja može da iznese na svijet novog čovjeka, da jednom rukom odradi sve kuće poslove, da bude u isto vrijeme u tri prostorije i u svima obavlja kućne poslove pazeći da ne zagori luk, da ode na posao i zaradi, pročita knjigu i pogleda film, a sve vrijeme razmišlja svojom glavom. Dobro, ne ja (ne u ovom trenutku), ja sam isuviše lijena i ne vjerujem dovoljno u sebe, ali gledala sam svoju majku kako to radi, majku osmoro čeljadi, i kunem se, to je bilo zmajski.

Ove večeri vrtim neke drage pjesme u čijim naslovima su ženska imena, i shvatam negdje na pola puta između preuranjenih prazničnih poruka i ne marenja za iste da, manje ili više, ne želim biti niti jedna od opjevanih. A redom koji mi je prosto povezivanje asocijacija složilo, to izgleda ovako:

1.. Ne želim biti Radmila (Dado Topić – Radmila)

Koliko se osude i predrasuda krije iza kombinacije zvonkog i žustrog gitarskog zvuka i ritmičkog usitnjavanja, pa još ta moćna interpretacija Dada Topića iz njegovih najboljih godina, muzički najboljih godina, kad je mogao podmetnuti bilo što i svojim glasom učiniti to validnim. Čime je to neka lirska Radmila koja je svojim tijelom odgovorila na potražnju, zaslužila da je se odmah smjesti u seoski ambijent, da joj se doziva majka, da joj se savjetuje udaja kao spas? Zar nije to mogla biti žena koja je sama izabrala da bude dio porno industrije? Uostalom, ako i nije izabrala, možda nema drugih mogućnosti, ali kad je to udaja bila ono ultimativno rješenje svih problema na svijetu? To što se plaća, to sigurno nije ljubav. Ali tvrditi da će na njivi, u žitnim poljima nekome nužno biti bolje – ko si ti da o tome odlučuješ u bilo čije ime?

Upravo ta žena nikad nisam htjela biti, ona kojoj govore što je najbolje za nju, koju tretiraju kao bezumlje kojim se može raspolagati. Koliko god da nalazim zadovoljstva u slušanju albuma „Neosedlani“, kod Radmile me uvijek nešto pod rebrima stegne, da bi se trenutak kasnije pretvorilo u ljutnju.

2.. Ne želim biti Alison (Elvis Costello – Alison)

Alison je na prvu zaista krajnja granica požude, želja neugasiva koju ne ostavlja po strani ni činjenica da je tuđa. Ali zadivljenost se vrlo brzo ugasi silinom ljubomore koju lirski pjesnik stavlja u prvi plan. Čini se da o ljubomori Elvis Costello zna više nego prosječni autori predivnih pjesama („the thought of him undressing you or you undressing” je iz druge pjesme), ali ta želja da ubije ženu koju voli, jer mu je draže da ne pripada bilo kome, ako već ne pripada njemu je zastrašujuća. U pjesmi ne toliko koliko bi transfer na stvarni život izbezumio bilo koga. Skoro je vesela i sva je nježna ta muzička zavjesa iza koje se krije tako zla, bolesna namjera, najviše kad se oglase činele negdje u podrmskom kabinetu zvuka, kao trzaji svečanog obećanja. Nije ovo proizvoljna interpretacija, zaista se sam autor nije ogradio od te poetske želje da povrijedi svoju junakinju, i negdje je ova pjesma jednako mila i draga koliko i jeziva u svom čitanju između redova. A ta koja ima za sobom čovjeka koji bi je u svakom trenutku mogao ubiti, pa ta sigurno ne bih željela nikad da budem.

3.. Ne želim biti Charlotte (The Cure – Charlotte Sometimes)

Osim činjenice da se Charlotte nalazi četrdesetak godina iza svog vremena, uvijek me sablažnjavala njena slabost i njena izgubljenost u prostoru koja je, bez obzira na svu ljubav koju je osjećala, tjerala da toliko plače. Ta ritmična, melodična verzija panka nikad nije toliko zalazila u ranjivost koja proizilazi iz spoljašnjih utisaka kao u ovoj pjesmi, a opet, stvorena je na temeljima prototeksta (radi se o istoimenoj noveli iz 69. godine), pa su u pitanju impresijame o impresijama. Koliko god uživala u načinu na koji Charlotte oživljava samu sebe u jecajućoj verziji Roberta Smitha, nikad nisam htjela biti toliko osjetljiva, i toliko empatična da se potapam u sopstvenoj slabosti. Nikad nisam htjela biti Charlotte, iako mi je imenom bliska.

4.. Ne želim biti Martha (Tom Waits – Martha)

I „Martha“ Toma Waitsa ide četrdeset godina unazad, ali na sasvim drugačiji način. Ova igra asocijacija me na trenutak toliko ponijela da sam, eto, zastala pred nadmoći tog zahtjevnog povezivanja motiva u muzici potpuno nesrodnih autora, i bila srećna što sam se i ja sjetila Marthe, kao i stari Tom, nakon toliko vremena.

Predivna klavirska priča koju Tom Waits 'pripovijeda' ležernošću mamurnog čovjeka koga glavobolja ne sputava, ne usporava, samo ga malo prebacuje s lijeva nadesno dok pokušava da dočara čovjeka kome je trebalo četiri decenije da izgovori ono što je znao sve vrijeme. I možda u poetskom svijetu takve priče zaista imaju svoju uzvišenost, ali realno, nikad nisam željela da budem ona na koju će se zakašnjele spoznaje zakačiti kao smrdibube za čiste jastučnice. „Bili smo mladi i ludi, a sad smo zreli“ nema mnogo smisla ako ne sazrijevamo zajedno. Kad već ima i ljubavi, naravno. Za sve ostale slučajeve ne potpisujem ništa. Ali ta Martha koja se javlja na telefon, koliko god da me u svakom smislu njena (ili Tomova) priča dovodi do umjetničke miline... nikad nisam željela da budem.

5.. Ne želim biti Matilda (Alt J – Matilda)

Sve verzije bilo čega s prvog albuma benda Alt-J su uglavnom zbunjujuće predivne, pa tako i ova asocijacija na Matildu iz filma „Leon profesionalac“, gdje su impresije građene na temelju njenog posljednjeg pojavljivanja, ili, ako uzmemo da poslije jednog umjetničkog djela ne postoji ništa više, njenog kraja. A tako suptilno, tako zarazno i nametljivo se uvuče pod kožu to uporno ponavljanje njenog imena, da zdrava svijest ne može da odoli melodičnosti i treperenjima.

Ipak, koliko god jaka bila njihova sugestivnost, ne postoji način da se ignoriše životna priča nesretne, male junakinje bez ikoga svog, i gorčina neka izgori unutar melodičnosti koju donosi ova pjesma, pa tako ni u kojoj bezdušnosti života kao takvog ne želim biti Matilda, odbačena od svojih, a prihvaćena od strane čovjeka s druge strane osjećajnosti, zapravo nekoga tamo ko je posljednje utočište.

6.. Ne želim biti Ophelia (The Band – Ophelia)

Šekspirovština je udarila pečat na mnoge pojmove i situacije, pa tako i ime Ophelia vezala za tragičnu junakinju koja je umjesto suočavanja izabrala da se isključi. I koliko god to nisu iste žene, suština je ista – obje su preskočile rasplet tako što su napustile priču prije vremena. Priznajem da mi je ova nešto draža, jer dolazi od najvoljenijeg benda, jer je manje napeta, pa samim tim nekako bliskija ovom nekom vremenu (naizgled) sopstvenih izbora u kome živim (ne čini je manje aktuelnom ni što je prvi put snimljena prije skoro pola vijeka), nekako je svakidašnja u svojoj nesvakidašnjosti koja joj je obezbijedila novu ikoničnost. Sigurna sam da bih i sa Šekspirom bila u boljim odnosima da je uveo duvačku sekciju kad je smrt odnosila predivnu ljubavnicu glavnog junaka.

Ali nikad, nikad nisam poželjela da budem žena koja će bilo kojoj situaciji okrenuti leđa i ostaviti da se problemi sami raspliću. Moram da budem tu dok se ne spuste zastave.

7.. Ne želim biti Anka (Harvo Jay – Anka)

Sigurna sam da ima još gomila iznimno ranjivih, neodlučnih, žena koje biraju da ne znaju, a mogle su znati, onih koje ćute kad bi mogle govoriti, one koje čekaju umjesto da budu čekane, žena koje su nesvjesne, zaboravljene zauvijek... I sve su one u nečijim pjesmama, na sve njih je neko obratio pažnju, i ja ne želim biti sve te žene, ali dok sam došla do ovog mjesta, samo jedna melodija mi je bila u glavi, taj ritam kovačnice u kojoj glas razuma govori jezikom svih svjesnih, nerazgovjetno ako ne želiš da čuješ. Pohlepa ionako zatvara uši pred skromnošću, recimo, jedne Anke, smirene, koja od jedenja jabuke pravi cijeli misaoni proces, iako uvijek postoji mogućnost da se radi i o odbacivanju misli. Harvo Jay su moćni rendžeri širokih asocijativnih polja.
Nego, u skladu s temom, moram za kraj da naglasim da nikada ne bih bila Anka, jer iako je ona simbol pribranosti u haosu, što je samo po sebi veličanstveno, nikada, nikada ne želim da budem ona koja jede jabuke. Jabuke mi ni minimum zadovoljstva ne pružaju, a vitamini, pa njih ima i u kupusu, ako ćemo pravo. Samo sklonite jabuke od mene, poslušajte ovu pjesmu, i zagrlite žene koje koje volite. I već ste učinili mnogo.