Nisam ga zaboravila, iako su nakon njega došli drugi. Nadograđeni, sposobniji, apetiti i očekivanja su porasli, imala sam moć da biram šta će mi pričati, šta će mi svirati, i zahvalna sam na tome. Tolerancija mi je na minimumu na pragu četdesete, a vremena i strpljenja malo. Ipak, nezaborav je divno stanje uma i kao što volim da mi čovjek mog života ponekad otvori vrata ili pridrži jaknu dok se oblačim, tako ima neke dražesnosti i u tome da mi neko izabere muziku.

Danas to funkcioniše manje ili više isto, samo što su mogućnosti biranja sadržaja dobile i novije forme, prilagođene su vremenu kojim raspolažemo, i sve, bukvalno sve možemo uzeti na odloženo. A ta odložena zadovoljstva, koja imaju zajedničko ime podkast, to je kao da uzmeš knjigu iz biblioteke, i čitaš je u trenutku kad ti najviše odgovara, kad joj oslobodiš prostor u vremenu kojim raspolažeš. I sve je isto, najavne špice, glas koji pozdravlja, malo priče i dosta muzike. Kao sjećanje u novom kaputu. Kao ljubav koja je u međuvremenu odrasla, pa pozove na kafu da se prisjetite starih dana i ispričate o ovim novim.

Onima što su im obaveze pojele raspored, na ovaj internacionalni Dan radija, izlistavamo neke od omiljenih izdanja iz digitalne biblioteke, s police sa radijskim emisijama našeg doba. Neke od tih emisija su se preselile iz velikih studija u kućnu opuštenost, silom nerazumijevanja ili prostim spletom okolnosti (češće ovo prvo), neke su još uvijek tu gdje su začete, u toplini doma, neke su prešle okean u međuvremenu, ali se nisu ugasile; svima je zajednička kvalitetna muzika, osobenost autora i njihova sposobnost da zabave i informišu u isto vrijeme, i po onome što znam, većina tih emisija nije plaćena, a sve su neprocjenjive.

S Radija B92 na Mixcloud su se preselile dvije sjajne emisije.

MJEHUR NA MREŽI je audio projekat jednog od osnivača tog radija Srđe Anđelića. Napisala sam 'projekat', jer nije uvijek klasična forma u pitanju, varira od emisije do emisije. Anđelić nije klasični 'najavljivač', više je 'metaforičar' koji će provući priču kroz filter sopstvenog doživljaja zbilje, nekad se obraćajući zamišljenom slušaocu, masi ili prosto svom zidu o koji će se odbijati muzika, ne nužno lirski naslonjena na priču, koliko će muzički uhvatiti emocionalni doživljaj. Pomalo je provokator, u najboljem smislu te riječi, a generalno je kritičar društva koji ne pokušava da podilazi bilo kome. Uvijek je lično, razlike su samo u tome da li je to lično u odnosu na kolektiv ili lično u odnosu na jednu osobu. Muzika uvijek zvuči novo, pa i onda kad smo je već čuli, u novim kontekstima dobija drugačija značenja, i tu je možda prednost ovog lirskog načina. Nije uvijek po mojoj mjeri, ali mjera je već individualna stvar. Uostalom, dobar reditelj će i najpasivnijeg među posmatračima uvesti u svoju predstavu, a ovo jesu predstave vrijedne slušanja.

GISTRO FM smo ispratili prije pauze na Stereo Artu, i drago mi je da se Vladimir Skočajić Skoča, legenda radija B92, a kasnije i Radio Aparata vratio mikrofonu, jer njegova sistematičnost, posvećenost i suptilnost nisu svakodnevna pojava. Skoča nije kritičar, on je onaj koji pomalo povuče za rukav da bi skrenuo pažnju na neku muziku koja nam lako može promaći u poluslušanju. Ima svoj način da nas očara neposrednošću, pripovjedač je koji zalijepi za stolicu, a onda kad si već tu i udobno ti je, dobaci pjesmu kakvu nikad nisi mislio da ćeš zavoljeti. Pa i kad ne zavoliš, ti zapamtiš. Takvih pripovjedača na radiju koji slušaš u autu ne možeš čuti, bar ne svaki dan ili ne svake godine, ili ne ovdje. Njegove emisije sadrže i informacije, i lične impresije, i spontana rastapanja kao reakcije na posebne muzičke naslove. U jednom trenutku je postojalo i čedo zvano Gistropedia, domaćinska zvučna kuća koja je ugostila mnoge ljude iz muzike i suočila ih sa njihovim omiljenim muzičarima na izuzetan način, otkrivajući njihove najintimnije veze s imenima koja nam i samima mnogo znače. Zaista sjajna arhiva za neke buduće fanatike.

Radio Bruškin je još jedna od poveznica za neke zaista dobre emisije.

DIRIŽABL je pristupačnija priča, jer ne izbjegava hitove i pjesme koje smo slušali jedan put manje nego dovoljno, podsjeća bez problema na one glamuroznije dane u muzici jednako kao što se zaustavi na sadašnjem haotičnom trenutku. Kombinacije pjesama pokrivaju afinitete raznovrsne publike, iako je dominanta pop muzika, pa možemo čuti i Ryan Adamsa, i Siluete, i neki italo disko hit, a da nam ta nizanja uopšte ne prave varijacije u raspoloženju. Emisija je informativnog tipa, a glas Ane Dajić je osvježavajuće prijatan i drag, gotovo poznat na način na koji se prepoznaju ljudi koje znate da ćete zavoljeti.

K.U.P.E.K (Kulturno umjetnički program edukativnog karaktera) forsira razgovore, a domaćin Dejan Kodžul uvijek bira izuzetne sagovornike, umjetnike koji imaju šta da kažu, uglavnom aktuelne, najradije književnike, a svakako ljubitelje dobrih rečenica. I zaista je važno nekima od nas imati prostor za repriziranje ovakvih emisija, beskonačno vraćanje omiljenim odlomcima. Muzika prati priču, pa najčešće nas ne može mnogo iznenaditi, a svakako se radi samo o kratkim pauzama između posebnih svjetova, napisanih i još nenapisanih.

Ako bi trebalo da izaberem omiljenu, a tu je zaista u pitanju samo poklapanje muzičkog senzibiliteta, PREŠLICAVANJE moje potrebe prati gotovo u korak. Najprije zato što na divan način ima poštovanja za Adriana Moffata, a onda i zato što tačno osjeti kad sam raspoložena za posebnu pjesmu, ili zato što me upozori kad je snimljeno nešto novo, a meni je promaklo. I zato što je na vrijeme. I zato što ima u tom prijatnom glasu uvijek neke doze radosti što se svaka emisija događa, nekog ushićenja što, eto, nakon svih ovih godina Nebojša Krivokuća nije odustao od svojih velikih ljubavi, radija i muzike. Informacije nisu najbitnije, bitniji su osjećaji. Krivokuća je (ne baš klasični) bloger i ta njegova subjektivnost je očekivana i prihvatljiva. Uostalom, kako neko može da vas nauči da volite muziku, a da vam prvo ne pokaže kako se voli.

POP DEPRESION//POP DEPRESIJA Ivana Lončarevića je takođe preselila na internet, nakon što je nekoliko puta promijenila svoju adresu, ali kao i mnoge pomenute emisije, ima i svoj termin na Radio aparatu i na Bruškinu. Emisija ne propušta novitete, posebno kada su u pitanju nezavisni rock i pop i srodne pravce, iako žanrovski nije strogo omeđena. Čini se da je dominantna veza istančanost sluha i pažljivo povezivanje početnih i završnih taktova, pa ponekad djeluje da sve vrijeme slušamo jednu poematizovanu audio predstavu čiju nit uhvatimo tek na samom kraju. Nešto što samo izuzetni sluhisti mogu da povežu na tako diskretan način.

Naravno, u digitalnim bibliotekama mogu se naći emisije koje imaju svoje radijske kuće (kao što je emisija Ravno do sna koja se emituje na zagrebačkom Radio Studentu, a bazična stanica joj je portal Ravno do Dna, npr), i na jednak način nam ostavljaju da ih pokrenemo onda kada im se možemo posvetiti u potpunosti. Na ovaj dan je jako bitno jednostavno odati počast onima koji nam biraju muziku, onima koji voze dok mi spavamo, da iskoristim Melissu Etheridge za ovu metaforu. A to je, u krugovima fanatika, odraz povjerenja kakvog rijetko s kim možemo postići.