Istina je da si bio dječak kad si počeo da ostavljaš svoje pjesme po bespućima muzičkih platformi, no, nije li sad već vrijeme da prestanemo da naglašavamo da si mlad? Mislim na svoje kolege skribomane i sve ostale koji su posredno ili neposredno u kontaktu s tvojom muzikom. Realno, jesi mlad, u odnosu na Keith Richardsa. I mene.

Da, ta mladost se nekako vuče cijelo vrijeme. Ne bih išao toliko daleko da to nazovem problemom. Čak sam promislio nakon jednog nedavnog razgovora s tobom o upravo toj temi i mislim da mi više laska nego šteti. Ti i ja se znamo predugo, pa sam iz tvoje perspective vjerojatno već dugo mator i drago mi je da tako gledaš na mene, ali to prečesto spominjanje moje dobi mi vjerojatno ide u prilog više nego što mislim. Uvijek zvuči kao da je veće dostignuće imati prvi album u dobi od 21 godine, nego 47 ili nešto tako. Ne govori to ništa previše, samo mislim da čini da se osjećam bolje u vezi sebe.

Da li ti smeta više to što uporno govorimo da si mlad, ili što u skoro svakoj priči o tebi neko pomene Bitlse?

Svakako mi puno manje prijaju usporedbe. Posebice ako ih smatram promašenima. Beatlesi su me otvorili prema drugim izvođačima istog razdoblja. Prema mnogima koji su zvučali slično njima i u tom pogledu su jako utjecali na mene. Ja ne bježim od svojih uzora, ali čim se toliko ponavljaju te usporedbe s Beatlesima, ja gubim na autentičnosti i postajem tribute njima. To mi nikada nije bio cilj i mislim da moja glazba ne zvuči tako i da se u njoj krije nešto puno više od toga i da je autentičan i kvalitetan proizvod koji treba ozbiljno shvatiti.

Nešto bih o utiscima. U početku je zvučalo kao da te kroz liriku, onda kad si bio više kantri, vode neka posredna iskustva, pa je djelovalo kao da slušamo pjesme sredovječnog lutalice iz teksaške vukojebine koji gleda kod koje bivše ljubavnice da se ogrebe za starački dom, a kad se dogodio ovaj „psihodelični šansonjerizam“(igram se s prevodom, da), sve je djelovalo stvarnije, iskrenije, kao da si konačno sebe stavio na mjesto svog muzičkog junaka, dozvolio mu d aprolazi kroz procese, da se formira pred našim ušima, iako je suštinski, dakle muzički, već bio formiran. Autor, ne junak. Šta je dovelo do tog otvorenijeg, mladalačkijeg pristupa (opet ja o mladosti, o, mladosti)? Jesi li shvatio da nikoga ne možeš prevariti ili da je suvišno da i sebesamogvaraš u pjesmama?

Moj ukus su u samim počecima karijere formirali Townes Van Zandt, Gene Clark, Conor Oberst i slična družina. To je tužna banda uz koju ja tada nisam moga ostajati, a ne mogu ni sada. Život je zajeban i ne sumnjam da će me nekada možda goniti i u tom smjeru, ali tada jednostavno nisam mogao lagati samoga sebe. Osjećao sam se zatvoreno u nekoj ograničenoj viziji pjesme i teksta koju sam imao zbog toga što sam bio opsjednut spomenutim izvođačima. Jednostavno sam odlučio slobodnije pristupiti glazbi i dati joj ono što zaista osjećam. A osjećao sam gomilu stvari. Osjećao sam ljubav i pisao sam o ljubavi, dok sam istovremeno osjećao želju da zauvijek ostanem u nekoliko sati svoje maturalne večere i budem neumjeren u hrani, pa sam pisao i o tome.U glazbi zaista nema pravila i sve dok to nisam shvatio, osjećao sam se kao da imam neki jako težak posao i jako lošeg šefa s kojim teško izlazim na kraj.

Promocija albuma nije krenula naglo. Dok si čekao prve recenzije, da li si imao osjećaj da si nas sve negdje iznevjerio, da nisi dobro posložio pjesme ili prosto da si u dužim formama (dakle, cijeloj zbirci zvanoj album)omanuo?

Jedino što bih promijenio u vezi albuma je upravo promocija. O tome sam trebao puno više razmišljati. Trebao sam nabrijavati ljude na album i nuditi im neki zanimljiv neglazbeni sadržaj u periodu između izdavanja prvih singlova i samog izlaska albuma. S albumom sam zadovoljan. Ostvario sam ono što sam htio njime. Stilski je sve na mjestu, zvuči dobro i sad samo čeka da ljudi napokon čuju za njega, zaslužuje to.

Koji su to momenti kad imaš osjećaj da nisi dovoljno dobar? Nedavno, kad sam nabacila neki kompliment na račun tvog glasa, rekao si da to ne zvuči tako uživo. Je li to jedna od situacija?

Sve što možeš zamisliti zahtjeva više rada nego što je dosad uloženo. Performans svakako. Trenirati glas je ključno. Nikada nisam dovoljno dobar, ali mogu biti vraški dobar. To je zdrava samouvjerenost pomiješana sa zdravom dozom kritičnosti. Ne garantira uspjeh, ali dovodi do napretka.

Pričaj mi o bendu. Sve mi se čini da se nećeš ustaliti ni sa kim na duže staze, pa me zanima je li to splet okolnosti, manjak muzičara u tvom zavičaju, ili si ti naporan saradnik?

Ja sam kriv za taj fenomen. Konstantno mijenjam mišljenje o tome kako bi taj Ichabod kolektiv trebao izgledati. Mislim da pjesme ne bi trebale zvučati uvijek onako kako su snimljene, pa onda kao posljedicu imam stalno različite postave.

Nisi samo muzičar, već si i pasionirani slušalac, istraživač, hroničar, uživalac u svakom smislu. Koliko je to loše za jedan stvaralački proces, koliko možeš da se otmeš utiscima da bi tvoj rad bio drugačiji, i da li ti smeta kad u tome ne uspiješ?

Muzika je generalno pastiš, kao i svaki oblik umjetnosti vjerojatno, a uzori su kvintesencija procesa stvaranja muzike. Ja najviše stvaram kada najviše slušam, a to temeljito poznavanje glazbe o kojem ti pričaš može biti problem isključivo ako se samo sluša, a ne isprobava ta ideja s bendom. Tu se nekada izgubim. Kada mi te ideje ostanu samo u glavi. Tada se mrzim.

Kantriju se djelimično vraćaš pod novim imenom, u novom projektu. Opet vuče na nešto van današnjeg elektro doba, gitarske dionice su zarazno kulminatorne, pogotovo ona završnica u „White collars mirage“, glas ti je razigraniji, ali poznati manirizam; realno, moglo je to stati i na Ichabod album kao neki bonusi, ne baš kao dio albuma. O kakvoj se saradnji radi i kakav je plan? Najvažnije, da li ćeš izvoditi (ili već izvodiš) te dvije pjesme na nastupima Ichaboda?

Radi se o studijskom projektu The Extraordinary Farm Art Ensemble. To je nešto za što sam zagrizao jednako kao i za Ichaboda i smatram tu glazbu jednako kvalitetnom. To je bilo sjajno iskustvo baš zbog prirode tih pjesama i načina na koji su nastale. One su produkt dvomjesečnog džemanja i izlaganja ideja na mjestu i instantne intervencije. Kreativno ludilo kojem nije bilo kraja. Uza sve to je bilo i jako zabavno. Christian je došao iz Australije ovdje i vjerujem da je to njemu bio doživljaj života. Nešto poput hodočašća u bespuća Balkana gdje je snimio sjajan album. Nekad uskoro izlazi prvijenac Texas. Prerano je da pričam o datumu, ali brzo će to.

Kad smo kod nastupa, neke poznate koncertne lokacije si pohodio, neke poznate festivale, nabrojaću ih u najavi. Kakav je osjećaj preći iz publike na pozornicu na kojoj su svirali neki od muzičara kojima se diviš već godinama? Koji nastup ti je najdraži, najuspješniji? Znam da si strog prema sebi, pa me baš zanima kako sebe doživljavaš van studija, gdje ne možeš baš sve u svakom trenutku držati pod kontrolom.

Mislim da mi je najuzbudljivije kod live nastupa kasnije razmišljati da sam stajao na pozornici na kojoj je prije mene stajao netko koga volim. Npr. razmišljao sam nedavno da je u Močvari nekih 10-15 godina prije mene stajao Jonathan Richman. Ali ne vodim dnevnik s mjestima na kojima sam svirao i najčešće brzo zaboravim koncerte. Veći mi je užitak raditi na pjesmama u studiju. Manji, intimniji koncerti gdje ima malo opreme i malo ljudi su mi generalno najdraži.

Bio si još uvijek u demo varijanti kada su te zvali na budvanski „Novi Val“, što će reći da ne znamo baš kakvo je stanje na matičnom ti terenu, ali ovdje ne krijemo da smo tvoji odani fanovi, iako je svako pitanje koje sam postavila pokušalo da te negdje uhvati nespremnog i da izvuče neke tvoje slabe tačke kojih, očigledno, i nemaš. Prenesi mi nešto utisaka iz Crne Gore, daj mi neki razlog zbog kog bi volio da se vratiš čim prije.

Nastup na Novom Valu mi je među dražima. Cijelo to putovanje je izgledalo kao početak turneje. Ekipa je bila također odlična. Došao sam u Budvu s Ninom Romić i njenim bendom. Netom prije svirke, Ninin klavijaturist Fred je uperio prstom na tvrđavu na kojoj je bila moja sjena. Bio sam pod takvim kutom da je sjena izgledala ogromno i rekao je: gle! ono si ti! Zatim je uperio prstom na publiku i rekao: a ova publika je tu za tebe! Izrekao je samo neke proste činjenice koje su se učinile jako stvarno i veliko u tom trenutku. I publika se zaista činila da je tamo za mene. Vrlo su pozorno slušali. Eto, ako to nije dovoljan razlog da se vratiš negdje, onda ne znam što je. E da, i da tebi dam priliku da to napokon čuješ uživo. Tada te nešto spriječilo, čini mi se.