Koncerti
Riskantni double-bill koncert je bio na programu tog petka, 17.05.2024 godine. Kad se saberu do sada objavljene pesme obe grupe dobije se cifra osam, s tim da šest pripada grupi Mitsko biće i nalaze se na EP-ju „Tužne pesme u slatko-kiselom sosu“ (postoji i EP remixa istih tih pesama) a dve („Put“ i „Sijam“) grupi Oxajo. Ako znamo da sala „Amerikana“ DOB-a prima max 700 ljudi, teško je bilo očekivati da je do kraja ispune dve grupe koje su na početku svojih karijera. I nisu je ispunile – bilo je 400+ ljudi, ali ljudi spremnih da se dobro zabave. Zabavu su i dobili!
Otvorili su devojka i momci iz Mitskog bića. Iako niko od njih nema ni dvadeset i pet (rekao bih, sudeći po izgledu) i sigurno teško da su doživeli i daleki eho bivše nam države Jugoslavije, već posle prvih taktova njihove opuštene svirke ta država odmah pada na pamet. Prvo sam mislio da je to neki moj trip, iako nisam baš poznat po žalu za Jugoslavijom (što je propalo, propasti je moralo), ali kad sam začuo refren poznat svim Jugoslovenima „Lola o Lola, ti znaš da nisam milioner, Lola o Lola, da poklonim ti čitav svet…“ koji je nekad pevao Vladimir Savčić Čobi, vokalni solista (tako se tada govorilo) sarajevske grupe Pro Arte, znao sam da me uši nisu prevarile (iako su prevari sklone, reći će oni koji imaju uvid u moj sluh hehe). Jovan Ilić, gitarista, pevač i autor pesama koji predvodi četvoročlanu grupu klasične rok postave gitara-bas-bubanj-klavijature, pravi pesme koje plene nekakvom detinjom nevinošću i neiskvarenošću. Takvi su mu i video spotovi koje sam pravi za svoje pesme što mu nije teško budući da je student filmske režije. Imajući u vidu da je ovo Mitskom biću treći (i slovima: treći!) nastup u Beogradu i prvi veliki, začuđujuće su se dobro snašli. Svoje pesme su izveli besprekorno, „laid back“ što bi rekli naši stari, i uz izuzetno dobar prijem publike, naročito kad su izvodili svoj najveći hit „Sa tobom“ koji je publika i otpevala zajedno sa bendom. Mislim da su i sami bili iznenađeni izuzetnim prijemom. Sigurno je bio iznenađen ali i ponosan Jovanov otac (koga sam primetio u publici i tek tada shvatio da mu je otac) Nebojša Ilić, glumac poznat po ulozi legendarnog selektora reprezentacije Jugoslavije u fudbalu Boška Simonovića – Bože Dunstera ovekovečenog u Bjelogrlićevom filmu “Montevideo, Bog te video!”. Mislim da smo prisustvovali početku jedne velike karijere, ne samo muzičke, jer imaće Jovan Ilić, harizmatičan kakav jeste, štošta još da kaže i na polju svoje osnovne delatnosti – filma.
Nastup Jarbola održan je u okviru „Kontakt konferencije“ čiji se muzički program pre može nazvati festivalom nego „showcase“-om, jer je komercijalne prirode. Pošto „Stereo Art“ za koji pišem nije tražio akreditaciju (baš me interesuje da li bismo je dobili!), budžet odvojen za ovakve prilike mi je dozvolio da prisustvujem samo nastupu Jarbola u Dorćol Platzu, poslednjeg dana festivala. To je bio njihov drugi nastup u nizu, koji je kao i onaj prethodnog dana bio rasprodat. Jarboli odavno imaju kultni status u Beogradu kao bend koji je kroz devedesete godine prethodnog i nulte godine ovog veka proneo visoko podignutu zastavu rokenrola i predao je narednoj generaciji.
Prvi pravi kasnojesenji dan u Beogradu, sa hladnom sitnom kišom koja neprestano pada, bio je dan okupljanja „amerikana plemena“. Vreme nije pokvarilo okupljanje jer okupio nas je niko drugi do legendarni Hau Gelb (67), osnivač i jedini stalni član muzičkog kolektiva Giant Sand. Teško je reći grupe Giant Sand jer to je, od 1985. do danas, vrlo labavo povezana grupa muzičara koji se menjaju, dolaze i odlaze, vraćaju se, gostuju, pa ponovo odlaze. Gelb je jedina konstanta i naravno da je bio prisutan večeras, prvi put posle osam godina u Beogradu. Ja sam ga poslednji put gledao na Sea Rock festivalu u Kotoru 2014, ali tada nije bio najavljen kao Giant Sand već Howe Gelb with Band. Bio je to manje rokerski, više singer/songrajterski tip nastupa, ali od onih koji ostavljaju trajan utisak. Ali evo, uspeo sam da pronađem tekst koji sam tada napisao pa da se podsetimo: „…Stari as iz Tusona, Arizona, hodajuća definicija amerikana muzike održao nam je javni čas iz iste. I sa gitarom i za klavirom suvereno je vladao scenom odajući utisak južnjačkog džentlmena koji sve konce drži u svojim rukama. Impresivan nastup! Vrhunac večeri je bio kada su se na binu ponovo popeli Dan (Stuart iz Green on Red) i Antonio (Gramentieri iz Sacri Cuori) uz smeh i ovacije prisutnih što je Gelb prokomentarisao rečima "Antonio, pa ti si ovde kralj!" da bi izveli Henk Vilijamsovu „I'm so lonesome I could cry“ uz Gelbov komentar "Dan, ovu sigurno znaš". Blago dezorjentisani Dan mu je odgovorio "Ali, ne znam reči" a ovaj njemu "Misliš da ja znam, improvizovaćemo"…
Vila koja priča bajke
Tanana je ravnoteža koju je uspostavila Kristin Herš. Kao da bi svaki nagli pokret ili jači zvuk mogao da je naruši. Dozvoljava samo glasovima koje čuje u svojoj glavi da izađu napolje. I oni izlaze – kao šapat, kao mantra, kao vrisak, kao krik. Umiljati, meki, spokojni, režeći, uznemirujući… izlaze na hiljadu načina. I melodije koje iz njenih ruku izlaze. Na sceni nema ničega suvišnog što bi vam remetilo pažnju. Samo Kristin, njena gitara i njeni demoni. Oni progovaraju kroz gitaru i glas. Promenjivog su raspoložena kao i njihova vlasnica. Ona ima sinesteziju - akorde vidi kao boje a ja joj pomalo zavidim što to može. Mogu samo da zamišljam spektar boja koje tokom koncerta emituje. Kao da nije od ovoga sveta – tako izgleda Kristin Herš. Kao da gledamo njenog duha, što kaže njena najpoznatija pesma: okrećem tvoj stari broj telefona da njegova zvonjava probudi tvog duha…Pesme se ređaju jedna za drugom, one od Throwing Muses, i one sa solo albuma, ali za mene među njima nema velike razlike, jer sve su to pesme Kristin Herš. Ili nisu? Verujem joj kad kaže da joj se fragmenti pesama pojave u glavi i tu borave neko neodređeno vreme dok se sami ne organizuju u gotove pesme. Ona je samo medijum koji ih izbacuje u spoljašnju sredinu da ih prenese ljudima. Misterija stvaranja je kod nje ogoljena do same suštine – volja malo ili nimalo utiče na kreaciju. Njene pesme nastaju jer prosto moraju da nastanu.
U donjoj Sali Doma omladine se sedi, što doprinosi tišini koja je od presudne važnosti kada je reč o gracilnoj muzici Kristin Herš. Pre nje, nastupio je njen verenik Fred Abong, nekadašnji basista Throwing Muses. On deli politička uverenja sa Kristin, bar kad se radi o muzičkoj industriji, što znači da je i on van sistema, i trudi se da očuva umetničku nezavisnost. Njegova muzika je prilično depresivna, bez mnogo promena tempa. Vredelo bi se malo udubiti u nju. U svakom slučaju, dobar uvod za Kristin, koja posle monotonog Freda zasija u punom sjaju. Kristin se pojavila nekako skromno, skoro stidljivo, kao da ne zna šta može da očekuje od publike pred kojom prvi put nastupa. Zaličila mi je na vilu iz bajke koja priča bajke koje, na žalost, nemaju uvek srećan kraj. Podsetila me njena pojava ne jedan stih iz čuvene pesme Laze Kostića:
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Iz usta Kristin Herš izlazi najmanje četiri različita glasa, koje ona koristi po potrebi, često nekoliko njih u jednoj pesmi. Zato u „Your Ghost“ uopšte ne nedostaje Majkl Stajp, ma koliko veliki bio, zato osamdeset minuta prođe kao tren, zato može da peva o nestabilnostima duše o kojima retko ko i progovara. Kad se njenom vokalnom izrazu doda iznadprosečno umeće sviranja gitare, utisak je vanzemaljski i vanvremenski. Zato neću navoditi naslove te večeri izvedenih pesama koji većini čitalaca ne znače baš ništa, da ne kvarim utisak. Kad malo bolje razmislim, neću ni ovom tekstu dodati više ništa.