Ortega je snimio veoma dinamičan, harizmatičan i prije svega potentan film, ne libeći se homoerotičnih aluzija u više nego bliskom odnosu maloljetnog glavnog junaka Karlosa i njegovog kompanjona Ramona, moralno ne osuđujući njihove postupke sa one strane zakona, već ih, štaviše, u određenoj mjeri eksploatišući kao filmičnu, u širem smislu erotičnu i stoga opčinjavajuću osnovu za pripovjest o tananosti linije između adolescentske amoralne igre i počinjenih, naizgled ničim izazvanih zločina. Nije mu bilo teško da zavede gledaoce, prije svega “anđeoskim” likom i uvjerljivošću glume koju je pokazao Lorenco Fero, u svom vrlom filmskom debiju, podržan izvrsnom igrom kompletnog glumačkog ansambla, od Sesilije Rot u ulozi njegove brižne majke, preko markantnog prijatelja pljačkaša u tumačenju Ćina Darina (talentovanog sina pominjanog Rikarda), do Danijela Fanega koji glumi njegovog, dakle Ramonovog osuđivanog oca Hozea.
Karlos, Ramon i Hoze se udružuju, zajedno provode vrijeme i pljačkaju, ali je Karlos taj koji kao da svaki put čini potez više, očito neustrašiv, nepredvidljiv i potpuno oslobođen moralnih ograda. Čini se da je on, a ovdje sve vrijeme govorimo o filmskom liku a ne o stvarnom zločincu, nesvjestan konsekvenci sopstvenih (ne)djela, nesposoban da ih prosuđuje i osuđuje, ukratko – momak u prelomnom životnom periodu koji nikada nije odrastao do kraja, sa urođenom klicom zla ubrzano proklijalom u tom šarmantnom,"nevinom" tijelu (Fero fizički veoma nalikuje stvarnom zločincu). Reditelj se nije trudio da produbi kontrast između njegovog dragog lika i učinjenih nepočinstava, te zato gledalac biva uvučen u “igru”, a na posredan način i um mladog bandita i ubice, ne osuđujući ga unaprijed, već pokušavajući da sagleda i da razumije zašto to radi. Međutim, dok to čini, zbog načina na koji to čini, čini da zaboravimo da to ne bi trebalo činiti. U tom smislu scenario, koji je Ortega napisao sa Serhiom Olguinom i Rodolfom Palasiom, jeste inteligentan i dijaboličan istovremeno, često ostavlja recipijenta širom otvorenih očiju ali bez osjećaja zgražavanja, čak pojedine sekvence mogu izazvati ushićenje bez osude! Pošto je Palasio svojevremeno intervjuisao stvarnog, osuđenog Crnog anđela tj. Anđela smrti takav rediteljski pristup ne možemo a priori kritikovati ne pokušavši da sagledamo sve slojeve ove istinite, iako stilizovane priče odnosno (anti)junakovog kontroverznog karaktera. Ipak, primjetno je da se režiser nije suštinski pozabavio psihopatologijom protagoniste, nego je, po mišljenju potpisnika ovih redova, dozvolio gledaocima da to urade.
Rekonstrukcija perioda, sedamdesetih godina prošlog vijeka, veoma je uspjela, kostimi i scenografija su upečatljivi, a fotografija fascinira. Kuriozitet je da je direktor fotografije upravo uzdanica novije argentinske kinematografije, Žulijan Apeceguja, koji potpisuje i Šifronove “Divlje priče” i Traperove filmove “Lešinar” i “Klan”, između ostalih. Brz tempo naracije i u skladu sa tim efektna montaža doprinose neodoljivosti filma koji je ispunjen mnogim prizorima i scenama koje se pamte, npr. kada mladići sa revolverima za pasom ušetaju ispred velelepne vile koju planiraju da orobe, šepureći se pred djevojkama bliznakinjama, a služavka vlasnika (vile) pojavi se iznebuha i iznenadi ih neočekivanim pitanjem (pogledati insert).
“Crni anđeo” donosi đavolski šarm i svježinu u aktuelni argentinski film, i to prvenstveno onaj koji nije art iliti arthouse već striktno žanrovski – u konkretnom slučaju kriminalistički, sa snažnim autorskim pečatom Luisa Ortege. Autor, pride, u već dobrano ovještale žanrovske obrasce i okvire ubrizgava silovitu dozu seksipilnosti, vragolanstva, dijaboličnosti i kontroverznosti, stilski se savršeno poigravajući sa tragičnim (više ili manje istinitim) sadržajem dok kreira djelo opčinjavajuće estetike - mada upitne etike. Međutim, sama završnica, naročito nakon onog što Karlos prethodno učini Ramonu (i sebi samome), nudi i neku vrstu katarzičnog osvješćivanja gledatelja, iako ne i protagoniste filma.
U svakom slučaju nezaboravno ostvarenje koje ima puno predispozicija da postane kultni film, nalik najboljim primjerima novog argentinskog talasa koji je prepoznat po tome što je svojim provokativnim, subverzivnim temama, idejama i u krajnjem poetikama zatalasao svjetsku kinematografiju u poslednjih petnaestak godina.
Ocjena: 8.5/10