Jedan od omiljenih američkih reditelja rođenih posle Velikog rata, imao je još jednu veliku strast – Film. Kao filmski auteur - originalan i vanredno uticajan filmski stvaralac– potpisuje niz nezaboravnih djela: kratkometražnih i dugometražnih filmova, te (dakako kultnih) TV serija, ali i video spotova. Najčuvenija njegova ostvarenja istovremeno su inventivna, izazovna za gledaoce i impresivna za kritičare: “Plavi somot”, “Divlji u srcu”, “Bulevar zvezda”, ovjenčana prestižnim nagradama i titulama najboljih na top listama filmova s kraja prošlog i početka ovog milenijuma. Čak i njihovi nazivi u originalu - Blue Velvet/ Wild at Heart/Mullholand Drive - izazivaju divljenje, koje smo osjetili prilikom gledanja i uopšte uživanja u pomenutim ostvarenjima, redom remek-djelima i, takođe, međašima filmske umjetnosti u dekadama u kojima su nastala.
Obožavanu seriju “Tvin Piks” s početka devedesetih i neočekivani, maestralan nastavak “Tvin Piks: Povratak” kreirao je zajedno sa (ko)scenaristom Markom Frostom, a taj je TV projekat - konkretno prve dvije sezone- promijenio poimanje Televizije. Čini se da je Dejvid Linč jedan od onih umjetnika koji je mijenjao tokove, preciznije rečeno formate istorije pokretnih slika, a u izvjesnom smislu i način poimanja i gledanja filmova (naj)šireg auditorijuma, kao što su to činile njegove proslavljene preteče, poput Bunjuela ili Felinija npr. - iako tako posebni i pomjereni filmovi nipošto nisu ni pravljeni za "široke narodne mase".
Djela Dejvida Linča (filmovi, serije, spotovi, fotografije) najčešće sadrže mračnu, noir atmosferu, onirične sekvence, enigmatične likove; kao reditelj istražuje medij pokretnih slika, njegovu sinematičnost i snolikost, a kao scenarista skrivene, potisnute strane karaktera i onu drukčiju, izopačenu stranu ljudske prirode i realnosti. Na koncu, ili možda prije svega drugog, skicira i vizuelno predočava te prelazne “predjele” između Stvarnosti, unutrašnjih svjetova (protagonista i antagonista) i Sna. Moglo bi se reći da je Linč sanjao veličanstveno stilizovane, zabranjene snove, a da smo mi, kao gledaoci, nerijetko bivali začarani magijom njegove imaginacije i ingeniozne kreacije.
On sam bio je prilično zagonetna, veoma introvertna osoba, a djelimičan uvid u intrigantan um Umjetnika moguće je ostvariti kroz knjigu “Soba za snove”, čiji je koautor. Indikativan je naslov te oneobičene (auto)biografije, koji dakako upućuje na autorove poetičke preokupacije…
Ukratko, debitovao je originalno i odvažno, šokantnim filmićem “Glava za brisanje” (Eraserhead) 1976. odnosno 1977. godine, a poslednji bioskopski film snimio 2006. – “Unutrašnje carstvo” (Inland Empire”), ako sezonu serije “Tvin Piks: Povratak” iz 2017. godine ne posmatramo kao dugometražno ostvarenje, kako to mnogi kritičari smatraju. Reklo bi se da taj povratak bio veličanstven odlazak sa scene, ujedno kulminacija i sublimacija svih autorskih opsesija, strategija i stilskih obilježja.
Tokom te četiri decenije stvaranja, tačnije pet jer je Linč bio veoma plodan i što se tiče eksperimentalnih kratkih filmova i muzičkih spotova, podario nam je još puno - beskonačno maštovite i začudne radove na polju filma, fotografije pa čak i muzike. Pomenimo više no emotivan drugi dugometražni film "Čovjek-slon" koji je rezultirao sa čak osam oskarovskih nominacija, preko komercijalno neuspješne ali svejedno monumentalne prve verzije “Dine”, do fascinantnog i poprilično potcijenjenog “Izgubljenog autoputa”… Brojčano je to ipak relativno mali broj dugometražnih djela, ukupno 10 filmova, i jedna, bolje reći dvije TV serije kojima toliko toga počinje i završava... Tek tuce radova za bezmalo 55 godina djelovanja, ali kakvih!
Oduvijek onaj koji korača putem kojim se rjeđe ide, Dejvid Linč nas je poveo na putovanje koje se ne zaboravlja, a ostaje utisnuto u istoriju filmske prakse i teorije. Na tom putu, koji djeluje neponovljivo, delikatesne vizuelne forme bile su praćene, i savršeno sljubljene, s audio bravurama - govorimo o jednom od najmuzikalnijih režisera ikada, čiji je svaki saundtrek bio doživljaj za sebe. Saradnja sa kompozitorom Anđelom Badalamentijem ostaje jedna od kreativno nauspjelijih, amblematičnih avantura te vrste.
16. januara 2025. godine Maestro je zakoračio sa druge strane, noseći Plamen - da ne kažemo Vatru - u grudima, kojim će s vremena na vrijeme da osvijetli ono što znamo i ono što nikada do kraja nećemo spoznati. I to onda kada bude "prelazio na ovu stranu" vječnosti - svaki put kada se budu gledale linčovske slike koje se kreću, širom otvorenog uma i očiju...