Navodno je razlog za razlaz nakon samo nekoliko godina zajedničkih svirki bio taj što ostali članovi Suncokreta nisu željeli da snime (kasnije se ispostavilo antologijsku) numeru “Lutka sa naslovne strane”. Nakon kratkotrajnog učešća u Balaševićevom bendu Rani Mraz, u kome je bila i Bilja Krstić, Đorđević osniva svoj ključni sastav, kasnije veliki rok bend Riblja Čorba, u ljeto 1978. godine. Na naslovnoj strani njihovog prvog zvaničnog singla je, naravno, “Lutka sa naslovne strane”, a na B strani singlice skoro zaboravljena pjesmica “On i njegov BMV”.
---
Osnivači Riblje Čorbe bili su Bora Đorđević, glavni vokal i tekstopisac, povremeno kompozitor, te gitarista Rajko Kojić, basista Miroslav Miša Aleksić i bubnjar Miroslav Vicko Milatović. Ubrzo im se pridružuje izuzetno vlažan član – Momčilo Bajagić, zvani Bajaga, najprije kao gitarista, a tokom kasnijeg perioda komponuje neke od najvećih hitova jedne od najpopularnijih rok grupa osamdesetih godina – na prostoru SFRJ.
Debi album “Kost u grlu” prodat je u 120.000, drugi album sa famoznim nazivom “Pokvarena mašta i prljave strasti” u preko 200.000 a treći, “Mrtva priroda”, u više od 500.000 primjeraka! Kuriozitet je da su drugi i treći album objavljeni iste 1981. godine, tako da je jasno da je u tom periodu (a to je i period rađanja tzv. Novog talasa) najveći jugoslovenski rok sastav bio Riblja Čorba, naravno uz odranije slavno Bijelo Dugme čiji su tiraži bili najjači koncem sedamdesetih godina (Bregović se na samom početku osamdesetih, istina nakratko, priključio novotalasnim sremljenjima). Na drugoj strani, Bora Čorba je ostao dosljedan svojoj ajde da kažemo klasičnoj rok priči čija su osnova njegovi od početka bezobrazni stihovi, povremeno na granici vulgarnosti, ali uvijek zanatski vješti i najčešće vrlo, vrlo duhoviti tekstovi. Njegova poetika uličnog, (sub)urbanog mangupa, bila je duboko ukorijenjena u stvarnom životu, i sa tim poetskim slikama mogli smo se poistovjetiti bez problema, a to uprkos uvriježenom mišljenju nije važilo samo za muške nego i za ženske fanove Bore Đorđevića. Ako je Njujork imao Lu Rida, onda je Beograd - a sa njim i svi ostali gradovi ex YU - imao Boru Čorbu. Poređenje možda djeluje nategnuto, ali nije bez osnova.
Đorđević je tokom osamdesetih objavio i nekoliko vrlo čitanih zbirki pjesama, od kojih je antologijska bila i ostala “Hej Sloveni” (jedno izdanje štampano je u nevjerovatnih 5000 primjeraka). U toj beskompromisnoj, pomenutoj poetici (pri)gradske svakodnevnice Bora nije imao premca, njegove rime ponirale su duboko u psihologiju, stanja i situacije, vrlo često pokvarene i prljave, neimenovanih “glavnih sporednih” junaka. Uz njih smo odrastali, njihovim, sočnim i drčnim jezikom pjevali smo na koncertima ili pak sami u sobi, uz vinilna izdanja grupe koja se "zapatila u narodu”. Srž popularnosti, bolje reći omiljenosti, bila je u vjerodostojnosti, neušminkanoj verziji stvarnosti, a sve iskazano s originalnim Borinim šarmom i - ništa manje važno - nepatvorenim emocijama. Ukratko, njegovu poeziju smo kapirali iz prve i emotivno je proživljavali. Ne bi trebalo zanemariti subverzivnost, koja je kod Đorđevića bila direktna, a ne tako suptilna niti poetična kao kod Džonija Štulića.
---
Uslijedili su izvrsni, ali manje komercijalno uspješni albumi “Buvlja pijaca” i uživo snimljeni “U ime naroda”, oba iz 1982. godine, te “Večaras vas zabavljaju muzičari koji piju” sredinom osamdesetih, što je ujedno bio i poslednji album sa Bajagom. Legenda kaže kako su i Kojić i Bajagić “popili” otkaz jer nisu htjeli da prekinu (zasluženi) odmor i odu da navodno dogovorenu svirku u Grčku, a što je vjerovatno samo dio istine. Sledećo album, “Istina”, objavljen je 1985. a do kraja osamdesetih slijede manje uspješni albumi “Osmi nervni slom”, “Ujed za dušu”, kao i šarmantni “Priča o ljubavi obično ugnjavi”. Poslednji album koji je potpisnik u cjelini preslušao je angažovani uradak “Koza nostra”, a zatim su stigle devedesete…
U tom mračnom periodu Bora Đorđević je u najmanju ruku koketirao sa nacionalizmom i izrekao štošta neprimjereno, pokatkad i nesuvislo – ponešto o negdašnjoj Jugoslaviji a još više i novonastalim državama koje Srbiju okružuju. Neki su mu to zamjerili, a mnogi – kao što svjedoči nepregledno mnoštvo komentara na društvenim mrežama i portalima – oprostili, ako to umjesno reći. U svakom slučaju, kako se to obično kaže, o pokojniku sve najljepše - pa i u ovom dužem, ali svejedno kratkom prisjećanju o njegovom izuzetnom značajnom, uticajnom i neizbrisivom rok djelovanju možemo dodati samo to da je Bora Đorđević bio legenda, u punom smislu te riječi, jedan od onih stvaralaca zbog kojih su mnogi zavoljeli rok muziku, kao i poeziju - i to Pjesnika koji stvari naziva pravim imenom, bez dlake na jeziku.
Svojevremeno, u nekoliko navrata njegovi stihovi bili su cenzurisani, pristajao je da ih izmijeni da bi pjesme bile snimljene; socijalističke glavešine po raznoraznim odborima analizirale su i secirale njegove poetske iskaze, ali na drugoj strani primio je i Nagradu Socijalističke savezne omladine jer je “pjevao o životu i problemima mladih”. Stoga, hvala ti Boro, za sve antologijske pjesme koje su obilježile naše odrastanje, a nije ih mali broj, koje će uvijek ostati dio (onih ljepših) uspomena na jednu prošlu epohu!
