Posle sulude ideje da nam pokaže kako Meri Popins "pjeva" hevi metal, popularni multiinstrumentalista Endi Refeld kreće u rikverc – pravi bossa nova cover pjesme “Du Hast”! Ni traga od moćnog Rammstein zvuka, ali sa ikonografijom i pirotehnikom sa njihovih spektakularnih koncerata kontrast između viđenog i milozvučnih brazilskih ritmova proizvodi željeni efekat. Pogledajte video.

Kablovske televizije nemaju milosti ni prema velikim rediteljskim imenima, sad kad su otkazane nove sezone serija koje su kreirali Martin Skorseze (“Vinyl”) i Kameron Krou (“Roadies”), raste bojazan da prva TV serija Vudija Alena neće doživjeti više od šest polučasovnih epizoda, koliko je, za sada, snimljeno.

Sa druge strane, Vudi Alen je imao kompletnu kreativnu slobodu, čak i tumači jednog od glavnih junaka konzervativne srednjeklasne porodice u jeku ludih šezdesetih kada se radnja odigrava. U njihov tradicionalni dom marihuanu i neke sasvim drugačije poglede na svijet unosi hipi cura (igra je Majli Sajrus), što nagovještava komične dramske situacije i psihološki nijansirane likove, uz “usputan” osvrt na buran period američke istorije, sve ono zbog čega volimo filmove jednog od nekoliko najstarijih aktivnih režisera.

Prve scene Crisis in Six Scenes to i potvrđuju, podsjećaju na klasično razdoblje Vudijeve kinematografije od prije četiri decenije kad je i osvojio prvih par Oskara. Motiv “bauka komunizma”, koji je eksploatisao u jednoj od manje poznatih ali vrlo uspjelih komedija s početka karijere ( “Banane”, 1971) prisutan je i u serijalu u produkciji Amazon Studios. Zbog svega toga jedva čekamo premijerno prikazivanje ove trosatne televizijske “poslastice”.

Pol Tomas Anderson režirao je video za akustičnu, nešto drugačiju verziju “Present Tense” u kojoj se pojavljuju samo Tom Jork i Džoni Grinvud, “prikupivši” pola miliona gledanja, i naravno slušanja, za samo dva dana. Podsjetimo, gitarista Radiohead je komponovao muziku za tri poslednja filma jednog od najznačajnijih filmskih autora današnjice.

U aranžmanu nedostaju anđeoski bek vokali, bubanj i produkcijske finese Najdžela Goldriča sa studijskog snimka koji je jedan od vrhunaca “A Moon Shaped Pool”, čuje se “samo” suptilno pletenje gitara i ritam mašina u pozadini, ali Tomovo pjevanje moglo bi da pokreće planine, kao tiha ali nezaustavljiva rijeka ponornica.

Postavka kadra počiva na prisnosti kamere i glavnih aktera, svjetlo je savršeno, a sve ostalo je pročišćena, neopisiva emocija. Osjećaj okupljenosti oko logorske vatre, daleko od svijeta čije nesavršenosti su itekako istaknute na aktuelnom albumu  vjerovatno najvažnijeg benda ovog milenijuma.

Nakon dvadesetak godina čekanja, posebno intenzivnog u posljednje dvije godine, kad su koncertne aktivnosti Zorana Predina postale učestalije, te nakon zaista impresivnog (i samim tim prekratkog) nastupa na ovogodišnjem Lake festu u Nikšiću, novi album benda Lačni Franz je dočekan kao sin nasljednik u čuvenoj kući.

Kiša je pomjerila, a zatim i prekinula dio programa Festival Novi val u Budvi, čiji je muzički segment, započet posjećenim  koncertima Solid Ground i Punčke prošlog petka, završen “rascvjetavanjem raskošne energije učesnika, publike i organizatora”, kako nam je kazao Novak Govedarica, ispred organizatorskog tima NVO Agora.

“Za razliku od prve večeri tokom koje je kiša počela da pada tek na samom kraju koncerta gošći iz Hrvatske, koje zbog toga nisu prekidale izvanredno energičnu i kompaktnu svirku, druge večeri se desilo da koncert počne, ranije nego je bilo planirano, pa nakon desetak minuta  prekine. Međutim, onda se dogodilo nešto što se zaista rijetko događa, još intenzivnije i pride totalno interaktivno veče", tvrde organizatori, " npr. Toxara je s pažnjom ispratio nastup mladog budvanskog benda, vidno iznenađen kako zvuče na svom prvom nastupu uživo. Momci iz Zoon-a su takođe pažljivo slušali Mazzom u fugazzu, te očigledno uživali tokom fantastičnog koncerta Kandžije i ekipe, podjednako uživajući u publici koliko li kasnije na sceni”. 

da sam žena patrijarhata

-samo pričamo-

umijesio bih kiflice,

oribao lavabo

sjeo da zapalim cigaretu

mislio bih kako je dobro

što su me zaobišle važnije stvari

velike odgovornosti

mislim da to čak i ne postoji –

kažeš

takve žene su sigurno neki ludaci

kuća je očišćena – nastavljam

pater familias, big other, otac označitelj

je legao poslije svog rada

u noć svog odmora

sama sjedim pored peći

i mislim:

samo ovako do smrti

samo ovako do kraja

strijepim

da ovakva idila

neće trajati u nedogled

da će me život natjerati

da obučem pantalone

uzmem stvar u svoje ruke

radim za novac

a ne za izdržavanje

i ljubav

samo ovako do kraja

među šerpama i loncima

pitama i kiflicama,

samo bez teškog rada

i odgovornosti i zahtjeva zajednice

i krivice zbog finansijskog nedoprinošenja

samo udovoljavanje stereotipima zajednice

blagonaklona ljubav i

odobravanje komšinica

ja svom čovjeku – govorim hipotetički

ne bih nikad zucnula ni riječ

hranila bih ga voćem

i vitaminima i brokolijem

samo da što duže traje moja idila

patrijarhata

samo da me život ne natjera

na mušku odgovornost

muškarci...

-ovo sad govorim kao žena, nježno-

muškarcima toliko toga može slomiti kičmu

toliko obaveza, zahtjeva zajednice

ratovi, svjetska previranja

nešto što se zove berza

ja o tome slušam na televiziji

i znam da bi mene na nekom titaniku

strpali u čamac

da bi me u nekom ratnom okršaju

pustili da u koloni brzo pređem

u bezbjednost

ja sjedim u kući

dok se svijet raspada

napolju kao da pada snijeg

i kroz dimnjak kulja bijeli dim

pravim pitu od jabuka

od višanja

korpice

vanilice

bugarske ruže

vasinu tortu

reform tortu

noću pišem poeziju

u pjesmama moj lirski subjekt

nema svoj glas

svoju supstancu

ja sam žena – sjena

žrtva istorije
'sablazni koja traje deset
hiljada godina'

dominacije muškaraca

ja sam ’ludača na tavanu’

mene iz sanjarenja

budi zvonce na šporetu:

onda sakrijem svoje pjesme

kao emili dikinson

brižljivo 
poravnam stolnjak

očistim sto

naoštrim olovke

uzdahnem:
ipak

samo neka ovo potraje,

ova bezbjednost

roditeljski krevet patrijarhata,

samo da me zaobiđu važnije stvari

• Vladimir Vujošević je tridesetogodišnji autor iz Podgorice. Završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Izbjegava govorenje u javnosti. Zatrpava se silnim interesovanjima. Prvi put objavljuje poeziju mimo svog bloga.