Stihovi su svedeni, ali vrlo slikoviti i skoncentrisani na očigledno erotsku fascinaciju ženskog subjekta sa nekim, navodno mlađim, muškim objektom žudnje… Uvodna strofa gotovo sve kazuje:

“Mali,
Daj da te volim zauvek
Pusti
Da ti platim račune
Kaži
Šta ti smeta da sredim
Mali,
Da se ljutiš ne vredi”.

Kulminacija druge strofe su skoro sumatraistički stihovi:

“Znaš li,
Dok sanjaš Kilimandžaro
Umiru
Pčele u tvojoj bašti

(u tvojoj bašti, u tvojoj bašti, u tvojoj bašti…”

U tom suptilnom poimanju svijeta kondenzovana je tematika pjesme, a perspektiva lirskog subjekta vrlo je vješto i poetično iskazana. Stičemo utisak da se predmet požude opire da bude zaveden, iako zapravo ne znamo ništa konkretnije ni o njoj ni o njemu, njemu ponajmanje. No, to manje je zapravo više i daje cijeloj pjesmi notu eteričnosti, čemu doprinosi lepršava, naravno prividna lakoća aranžmana i produkcije. Za to je možda najzaslužniji Dušan Filimonović, poznat poznavaocima nezavisne muzičke scene iz grupe Went.

Takođe, Milica i Aleksandra su bile, ili još uvijek jesu, u kolektivu Sofie from Seattle, tako da ovde ne govorimo o novajlijama na sceni, već o muzičarima koji nisu nepoznati u alternativnim krugovima. Svejedno, minimalizam i senzualizam koji se susreću, spajaju i udvajaju na ovako “senzacionalan” način, čine “Zlato” jednim od najljepših i najprefinjenijih singlova tekuće godine. Da, ova pjesma sija kao zlato, tužno je da to, nažalost, malo ko prim(j)ećuje…