Top 15 stranih albuma po izboru Dragane Erjavšek:

1. John K. Samson – Winter Wheat

Album u čijoj su osnovi gitara i glas, koji nema u sebi nekog određenog koncepta,mada tematski provlači nesrećnost, nesređenost, neorganizovanost i nemogućnost suočavanja sa svijetom kroz više likova. U svim tim „ne“ krije se jedno veliko „da“, a ono se odnosi na Samsonov način, na poetske slike koje su jednostavne, ali govore mnogo, na njegovu muzičku umjerenost i smirenost (opširnije na linku).

2. Wovenhand – Star Treatment

Sve više muzike, sve žustrija gitara i bogatija muzička slika, sve ličnije, iskrenije u pjevačkom smislu, David Eugene je čini se konačno našao način da sagorijeva sve svoje iznutra onako kako bih ja voljela da gorim. Fokusiran je na duhovno, na ljubav, na emocije i ono kako se one ponašaju kad ih se pusti među običan svijet. Ovo je pravo remek djelo američkog novog folka.

3. Sturgill Simpson - A Sailor's Guide to Earth

Ovo je jedan od onih albuma koji su country, ali sve vrijeme čekaš da popucaju po ivicama i iz njih iscuri punk, recimo. Sturgill se odvažio, ima tu puno eksperimentisanja, izleta u soul, čisti rock'n'roll, na momente drčan, a opet i dovoljno nježnih momenata u kojima se Simpson najbolje prepoznaje.

4. Regina Spektor – Remember Us To Life

Volim Reginu i sve njene faze onako kako majke vole svoje bezobrazno dijete. Opraštam joj loše eksperimentalne faze, jer ima u njenom glasu nečeg djetinjasto primamljivog, nečeg što će me opustiti i onda kad pjeva obrade Korna (a nikad to ne radi). Malo kabaretskog, malo dramatičnog, dosta klavira, glasovnih varijacija ovaj album čine jednom vrlo zanimljivom predstavom koja vas iz pozorišta izvede s osmjehom, bez obzira što je bilo i tužno na momente.

5. Woods - City Sun Eater In The River Of Light

Malo su izašli iz zone čistog psihodeličnog folka, i ubacili elemente regea i nekog razigranog jazza, ali Woods još uvijek zvuče korijenski iskreno i još uvijek mogu da naprave odličan album sa dosta zvučnog eksperimentisanja i vokalnom punoćom.

6. Cymbals Eat Guitars – Pretty Years

Ovaj bend još uvijek djeluje na mene svojim prošlim albumom „Lose“, tako da sam lako ušla u njihovu muzički mnogo energičniju verziju, iako u suštini emotivniju nego na prošlom albumu, koja u sebi ima čak i dah Springsteenovih početaka.

7. The Head And The Heart - Sings of Light

Kritika je odbacila ovaj album bez problema, a meni savršeno odgovara jer je sav u skladu s onim kako sam se osjećala tokom protekle godine. Izbalansiranost na zvučnom planu, uticaji koji su iz nekog drugog vremena, neka razigranost koja ponekad vuče na najbolje od popa, iako su u osnovi njegovali nešto blisko folku do sad. Bio je ovo sjajan album za jesen, i odradio je svoje u pravo vrijeme.

8. Drive By Truckers – American Band

Truckersi su oduvijek bili politički angažovani u svojim pjesmama, tako da ovaj album nije začudio. Međutim, da li da to pripišem zrelosti ili jačini revolta koji je izazvan oktobarskim izborima u Americi i svemu onom što im je prethodilo, nikad do sada nisu bolje odgovorili konceptu, bijesu, ogorčenosti... ni muzički, ni u riječima.

9. Cass McCombs - Mangy Love

Možda malo preambiciozno, ali ne toliko nametljivo, ovaj album je fino spakovani pesimizam, sakriven najviše u aranžmanima, pa tek onda u tekstovima. Ta neka doza beznadnog ludila koji McCombs ima u sebi, a direktna je rakcija na svijet, politiku, ekonomiju, pa i odnose s partnerom.

10. Hiss Golden Messenger – Heart Like A Levee

Jedan od onih albuma na kome se može čuti sve, i svaki sitni muzički dodatak, svako preusmjeravanje disanja ka unutra ili vani, djeluje živo, kao da se događa tu pred nama, a posebno je pitak taj njegov glas potonulog čovjeka, onog koji je sve izgubio, ali nije do kraja spustio oružje.

11. Damien Jurado - Visions of Us On the Land

12. Daughter - Not to Disappear

13. David Bowie - Blackstar

14. Primal Scream - Chaosmosis

15. Angel Olsen - My Woman

Najbolji strani singlovi:

1. The Magnetic Fields – Be True To Your Bar

Ovo je moja ovogodišnja himna. O svemu što sam pisala i kako. O suzdržavanju. O tome da ne želim da se suzdržavam. I ima neki prizvuk himne, nečeg što bi moglo uključiti neki hor u nekoliko redova, nešto što bi djeca učila na času muzičkog da imaju zaista dobrog nastavnika muzike. Jedino što ova pjesma ima viška je neka četiri fiktivna sata slobodnog vremena. Ali i na tome radim. Iskreno.

2. Dan Mangan – Race To The Bottom

Pjesma o nemoći pojedinca, strahu od nostalgije, koja posmatra svijet očima kapitalista, kroz krik umjetnika, suprotstavljajući im nesnađene i bezvoljne ljude, one koji, narodski rečeno, ne znaju gdje udaraju. Savršeni uvod u novog Mangana i nisam kriva ako do kraja 2017. godine očekujem novi album.

3. John K. Samson – Alpha Adept

Ovo je nastavak pjesme „Quiz Night At Looky Lou's“ o tipu sa deluzionim poremećajem. Krivica je oblila autora, jer je čovjeka sličnog sebi ostavio tamo gdje ga je i uveo u priču – u nekom baru. Ovdje svog junaka pušta da razvije svoju misao, daje mu prostor kosmičkih razmjera i prosto prihvata i sebe i drugoga s tim problemom. Samsonove pjesme ponekad imaju više epizoda I mogu se slušati odvojenu, takva je situacija i s ovom pjesmom.

4. John Lloyd – Pilgrims

„Pilgrims“ je pjesma koja obuzima. Tim nekim cupkanjem u mjestu koje nikad ne izostane, tim ponavljanjem riječi u strofama koje simuliraju zamuckivanje, ili neku neviđenu strast od koje se riječi prečuju, pa se ponavljaju radi jačeg utiska, gotovo nesvjesno. Gitarski sloj fantastično pokriva vokalno talasanje, ali samostalno se ispravlja i klizi diskretno, praveći samo dekor. Sva sreća da su pauze kratke i da postoji pjevački momenat između dva posljednja refrena koji se ne oslanja isključivo na sopstvenu posebnost, pa taj „dekor efekat” ne dolazi do izražaja. Bass linija je ljupka, ne izlazi iz glave, a bubnjevi paralelni s tom linijom. Tako ova pjesma posjeduje jednostavnost popa, ali i neku pseudogrubu živahnost mainstream rocka, koja u ovom slučaju nije pretenciozna onoliko koliko je mogla da bude.

5. Wovenhand – All Your Waves

Duga i atmosferična pjesma koja otvara drugi dio albuma Star Treatment, onaj njegov dio koji je više eteričan. Čudna igra perkusioniste i gitara i malenih ukrasa, počiva na pola puta od uznemirenosti do smirenosti, i u potpunosti odgovara mom unutrašnjem stanju.

6. Woods – Hang It On Your Wall

Evo pjesme uz koju se osjećam kao da visim na lijani iznad duboke vode i gledam u tu vodu i znam da ću na kraju skočiti. Ta neka napetost od početka do kraja, s džunglom u pozadini, najdraža mi je stvar Woodsa ikad.

7. Ryan Adams – Do You Still Love Me?

Ne volim Adamsovu solo karijeru, ali kupio me prošlim albumom (da, onim obradama Taylor Swift) i onda ova odrastao-sam-na-Vajtsnejku pjesma nekako je došla kao nastavak tog albuma, kao da je opet uzeo tuđu pjesmu i igrao se s njom. I leglo mi je.

8. Sturgill Simpson – Welcome to Earth (Pollywog)

Ova pjesma je nešto između mene i mog sina, i onoga ko pjeva i njegovog sina.

9. Hiss Golden Messenger – Like a Mirror Loves a Hammer

U nekoj drugoj situaciji bi me ovaj jednolični ritam nervirao, ali čini se da sam u godinama kad mi odgovara poznatost koja se tek tu i tamo razbije nečim ne previše uznemirujućim. U tom slučaju bi ova pjesma mogla da definiše moj protok krvi. Ovako cupkam za šankom, ovako radim, ovako jedem i ovako čitam. Ubaci malo duvačke sekcije da znam da sam živa, iako se uz taj neki zid ne mogu popeti. I to je kratka priča o pjesmi i meni.

10. Angel Olsen – Not Gonna Kill You

Mislim da je ključni stih ove pjesme „alive with imposible plan“ i to me je dugo držalo u toku godine koja je za nama. Uključila bih i umorno-osjetljiv glas i neku usporenost koja mi je odgovarala u popodnevnim satima gotovo svakoga dana od oktobra do novogodišnje noći

Top 15 stranih albuma po izboru Srđana Strajnića:

           1. Leonard Cohen - You Want It Darker

Danas je sve češći slučaj da čovek unapred zna kad će umreti. Znao je to Bowie i lepo se poigrao, dosledno svom umetničkom credu, sa temom vaskrsnuća na svom oproštajnom albumu, znao je to i Cohen, koji je, opet, dosledan sebi, rešio da pospremi sto pre nego što ode. “Ustajem od stola, napuštam igru” – to je to, kraj, nema više. Dakle, Bowie za koga i ne znam da li se deklarisao kao vernik ali je po rođenju hrišćanin, govori o vaskrsnuću koje je hrišćanski koncept, dok Cohen kao deklarisani pripadnik judaizma, u saglasju sa načelima svoje vere, ne pruža sebi tu vrstu odstupnice. Ovozemaljski kraj je kraj. U njegovom slučaju – kreativan, dostojanstven i egzemplaran.

2. Hiss Golden Messenger - Heart Like a Levee

MC Taylor je ovim albumom sažeo sva svoja iskustva i muzičara i akademca koji proučava folklorno nasleđe američkog juga. Nije on prvi koji je pokazao da dobar rock’n’roll nije samo onaj koji je spontan i iracionalan – mogu se iskrene i emotivne pesme napraviti i uz učešće intelekta. Moj favorit: Highland Grace

           3. Big Thief – Masterpiece

U Big Thiefu se sve vrti oko autorke i gitaristkinje Adrianne Lenker i njenog partnera gitariste Buck Meeka. Sa te dve velike gitare koje se savršeno prepliću i dopunjuju i proizvedena muzika izgleda veća od života. Naslovna “Masterpiece” i “Paul” su pesme koje obećavaju da će se nagoveštena izuzetnost jednoga dana u potpunosti realizovati.

             

4. Justin Wells - Dawn in the Distance

Moja opsednutost američkim jugom dobija zabrinjavajuće razmere. Još jedan južnjak, Justin Wells je bankrotirao kao vođe “southern rock” grupe ali čovek jednostavno ima poriv da se bavi tom mukotrpnom delatnošću pa moram da mu pružim podršku. Zora je za njega još daleko, što nam naslovom svog albuma i sam sugeriše, ali potencijala sigurno ima. Na kom nivou njegova muzika korespondira sa mojim bićem ne mogu da odgonetnem pa logično zaključujem da to nije intelektualni,pre je intuitivni nivo.

5. Radiohead - A Moon Shaped Pool

Ovaj plasman je i za mene neočekivan, može se reći I neželjen. Prvo, još od albuma The Bends iz 1995 i pesme Fake Plastic Trees nisam “odlepio” na neku njihovu stvar a sve što je od njih došlo od Kid A do In Rainbows mi je bilo pretenciozno do bola, dakle, nisam baš njihov fan. Drugo, uopšte nije “cool” stavljati Radiohead na svoju listu, to je svima jasno, pa sam, priznajem, razmišljao da li da to uopšte uradim. Ipak, presudila je lepota muzike tog albuma čije slušanje u nekim trenucima prerasta u spiritualno iskustvo. Recimo pesma "Decks Dark" i oni prateći vokali.Tolikoj lepoti čak prestane da smeta i kukajući glas Thoma Yorka.

6. Sturgill Simpson - A Sailor's Guide to Earth

Sturgill se obraća svom tek rođenom sinu sa očinskim savetima za prolazak kroz život. Problem je to što se I on sam u svom životu oseća kao slon u porculanskoj radnji ili kako on to kaže, kao mornar na suvom. Dakle, saveti možda nisu dobri ali jesu dati s ljubavlju i iz najboljih namera. Country Soul je možda najbolji žanr za odašiljanje takvih poruka. Nežan i topao album.

             

7. Brent Cobb - Shine on Rainy Day

Pastoralna kantri simfonija ovog tipa bi bolje pasovala nekom veteranu na kraju karijere nego debitantuali to je taj “souther comfort” koji toliko volim. Pristrasan sam, priznajem.

8. Miranda Lambert - The Weight of These Wings

Miranda je tu da ponovo pokaže nevernim Tomama da i mejnstrim po opštevažećem mišljenju najljigavijeg žanra može da iznedri velike pesme. Neke od pesama su toliko dobre da nadrastaju granice mejnstrima iako mu po svim uzusima pripadaju transcendirajući u apsolutni kvalitet kao što je to slučaj sa “Runnin’ Just in Case” nas primer.

9. Drive-By Truckers - American Band

Politika i rock su često išli ruku pod ruku ali su retko kad bili u stvarnom skladu. Nekad na uštrb jednog, nakad na uštrb drugog ali retko u skladu. Ne i ovoga puta. Drive-by Truckersi su našli pravi balans između iznošenja jasnih političkih stavova, na neparolaški način, kroz vinjete iz svakodnevnog života. Patterson Hood i Mike Cooley pokušavaju da nam kažu da nisu svi južnjaci Ku Klux Klan, da tamo ima i dobrih momaka. Ili, ako to malo proširimo, da američki politički establišment ipak ne reprezentuje celu Ameriku.

10. Mothers - When You Walk a Long Distance You Are Tired

Očigledno je da sam, osim na južnjake, slab i na žene. Još jedna debitantkinja visoko na mojoj godišnjoj listi. U stvari, ovde su spojene obe te moje preferencije. Kristine Leschper, osnivačica ove grupe, je žena sa dubokog juga, iz Athensa, Georgia. Ali, ono što je izašlo posle propuštanja kroz filtere ove bivše studentkinje umetničke škole, je tek daleki eho južnjačke folk muzike. Što nikako ne znači da ne nosi taj sentiment. Sasvim dovoljno za deseto mesto.

11.          Kevin Morby – Singing Saw

12.          Matt Patershuk - I Was So Fond of You

13.          Dan Stuart With Twin Tones - Marlowe's Revenge

14.          Kristin Hersh - Wyatt at the Coyote Palace

15.          Margo Price - Midwest Farmer's Daughter

Top 10 stranih p(j)esama:

Zašto je sedam od deset mojih omiljenih pesama ove godine iz kantri miljea? Odgovor je prilično jednostavan – dobra kantri pesma mora da ti se svidi na prvo slušanje (ako ti se ne svidi, nije dovoljno dobra!) A danas, uz svu tu hiperprodukciju i laku dostupnost muzike je to, bar u mom slučaju, za većinu pesama i jedino slušanje. Dakle, sve te pesme su mi se svidele iz prve jer imaju čvrstu strukturu, strofe i refren, melodiju koja se lako pamti i laku patetičnu notu koja kod mene uvek prolazi. Pesma Quitter od Dowesa mi se sviđa jer i u strofi a naročito u refrenu ima tu dozu nesigurnosti koju svaki “quitter” mora da ima. O Bowieu i Cohenu sam već dovoljno rekao. (S.S.)

2. Miranda Lambert – Ugly Lights
3. Caleb Caudle – Tuscaloosa
4. Jim Lauderdale – It All Started And Ended With You
5. Leonard Cohen - Leaving The Table
6. David Bowie – Lazarus
7. Dawes - Quitter
8. Shawn Colvin & Steve Earle – That Don’t Worry Me Now
9. Justin Wells – Been A Long Time
10. Matt Patershuk – I Was So Fond Of You

Top 15 stranih albuma po izboru Novaka Govedarice:

1. David Bowie – Blackstar

Više puta sam preplakao slušajući vodeće singlove sa albuma čije je aspekte nemoguće do kraja sagledati,iz prostog razloga što nisam Smrti gledao u oči, kao Dejvid dok je stvarao Crnu zvijezdu. Možda se nekom čini da je ista medijski eksplodirala i da se ove pjesme ne bi eksploatisale da je Bouvi još uvijek na planeti Zemlji, ali činjenica jeste da je stvorio artefakt za vječnost: “Blackstar” pulsira Životom kroz vibrantnu mješavinu avangardnog džeza, rock i elektronske muzike, i može većim dijelom izdržati poređenja sa njegovim najznačajnijim albumima. Veličanstven u autorskoj viziji, sveprožimajući u emocionalnoj amplitudi i besprekoran u realizaciji.

2. Kevin Morby – Singing Saw

Konceptualna brilijatnost bez premca ove godine, kojoj jedino FLOTUS može da parira. Jeste čudno da se Kevin, multiinstrumentalista i nekadašnji član benda The Woods, sa ovako intimnim i naizgled nedorečenim ( a zapravo postmodernim – otvorenim za tumačenja i aktivnu participaciju slušalaca) albumom nađe na korak ispred takve veličine kakva je Radiohead. Ako vas zanima zašto je to tako pročitajte opširnu eksplikaciju . “Singing Saw” sam opsesivno preslušavao puno puta, svaki put od početka do kraja, onako kako bi veliki Albumi trebalo da se uživaju.

3. Radiohead - A Moon Shaped Pool

Za mene najljepši noviji album možda najznačajnijeg rock benda ovog milenijuma koji je svoja najsavršenija djela dovršio u pretprošloj dekadi (apsolutno neprevaziđeni “OK Komputer “ i “Kid A”). Činjenica je da su se momci bili izgubili u hermetičnom mikrokosmosu nesumnjivo ingeniozne inspiracije, pogotovo na precijenjenom “King Of Limbs” - efemernom spomeniku Pretencioznosti koju je Srđan pomenuo. “A Moon Shaped Pool” , pak, pun je čarobnih melodija, back vokala i slojevitih zvukovnih teksura, Tom možda nikada nije bio direktniji u svojim tekstovima a Grinvudovi aranžmani (mislim prije svega na orkestrirane dionice) čine ga serioznom, bezmalo filmskom, te takoreći klasičnom muzikom.  

4. Lambchop – FLOTUS

Moram priznati da su, po mom sudu i ukusu, Lamchop već duže vrijeme mirovali u udobnoj lagodnosti sopstvene repetitivne poetike. Poslednji veliki album snimili su prije petnaestak godina, božanstveni “Is A Woman”. Slično pomenutom remek-djelu “FLOTUS” je fluidna organska cjelina, ovaj put ne samo analogna nego i digitalna. Koliko je uspio eksperiment u pitanju govori provjerljiva činjenica: Kurtov autotjunirani vokal zvuči “prirodnije” od Bon Iverovog. Americana majstori koji su redefinisali muzički stil a čini (mi) se i karijeru, ne nužno na radost najvjernijih fanova. 

5. Leonard Cohen - You Want It Darker

Koenov dostojanstveni oproštaj, još jedan u nizu ove sumorne godine u kojoj je Kosač sijekao nemilice. Po mom mišljenu bolji od prethodna dva albuma, koje je muzička kritika častila visokim pozicijama ( to se posebno odnosi na “Old Ideas” nezasluženo na prvom mjesto najboljih 2012. godine, da li u Mojo ili u Uncut magazinu, ne sjećam se). Nije bio problem u standarno poetičnim i po svemu posebnim stihovima velikog pjesnika, nego u "ravnolinijskoj" muzičkoj podlozi. Ovom prilikom aranžmani su mnogo bolji i sadržajniji, a nekoliko numera moglo bi se naći na best of kompilaciji Maestra. Lični favoriti su “Steer Your Way” i “Traveling Light”.

6. Sturgill Simpson - A Sailor's Guide to Earth

Konceptualna metamoderna majstorija s pomjerenom pripovjedačkom perspektivom, ujedno čarobno vjenčanje kantri i klasičnog orkestra. Stardžil pomjera a ne samo da proširuje granice konzervativnog žanra, kojeg je, istina,još devedesetih prodrmala alt. kantri struja, ali podalje od velikih reflektora.Trijumf će zato biti još veći kada uskoro dobije Gremija, apsolutno zasluženo.

7. School of Seven Bells – SVIIB

Poletni labudov pjev izvrsnog benda čiji je frontmen (premlad) preminuo prije dvije godine. Alehandrin vokal sabira u sebi svu razložnu osjećajnost, bez patetičnih momenata pjevajući u pomen bivšeg partnera, koji je komponovao možda najljepši (electro) pop album 2016. Prava je šteta što se njihov četvrti i najljepšialbum nije našao na drugim relevantnim godišnjim listama, iako je dobio odlične ocjene kritičara.

8. Hiss Golden Messenger - Heart Like a Levee

Meni je draži prethodni album Mc Taylor-a, no nema sumnje da je na ovom izdanju pokazao da umije napisati napisati Americana muziku podesnu i za ples, kakva su poslednja dva singla. Sjajni aranžmani sa duvačkom sekcijom koja razoružava, koja je možda mogla da se uključi (u većem obimu) na još nekoliko numera. No, neke pjesme bivaju sve bolje na svako sledeće slušanje, tačnije nova preslušavanja donose svježe favorite. U svakom slučaju zreo album, sa dozom patine prilagođene produkcijskim mogućnostima današnjice, ali više spontanosti ne bi manjkalo.

9. Solange - A Seat at the Table

Sestra možda nije ukrala šou, ali je osvojila novu publiku albumom bez slabe tačke, a čini se čak i sa više stila od Beyonce. Fascinantno je kako Solanž od pjesme do pjesme zvuči drugačije, versatilna kao interpretatorka a sofisticirana kao autorka.Prekrasan amalgam pop, soul i R&B muzike, sa glazurom soft elektronike, takođe (samo)svjestan afroameričke kompleksne problematike…

10. Hope Sandoval And The Warm Inventions - Until The Hunter

O ovogodišnjem albumu (od)uvijek neodoljive Hope Sandoval pisao je Tomo Žegura za Radio Bruškin, a pošto sumnjam da bih to bolje sročio, evo jednog pasusa iz njegove sjajne recenzije: “(…)Rezultat nije samo nekakva kombinacija Mazzy Star i My Bloody Valentine, već i samostalan muzički oblak (oblik) koji diše i razvija se na svoj način, u ovom slučaju, već treći put za redom. I dok matični bendovi, zaista, možda i imaju, zbog već definisanog zvuka, neke ograde kuda i kako mogu da se kreću i razvijaju, ovdje su jedra raširena i put u novo je trasiran. ..Vjerovatno svjesno, glavni adut muzike jeste glas Hope Sandoval, jedan od najčarobnijih instrumenata koji je stigao sa pacifičke obale, pa nije čudo što ona nosi velik dio cjeokupne atmosfere”…

11. Whitney - Light Upon The Lake

12. Kristin Hersh - Wyatt at the Coyote Palace

13. Howe Gelb - Future Standards

14. Nicolas Jaar - Sirens

15. Angel Olsen – My Woman

Najbolji strani singlovi:

Poredati pjesme vhunskog kvaliteta oduvijek mi se činilo kao zaludan posao. Dakle, isto kao što je “Lazarus” mogao zasjesti na prvu poziciju, isto tako neka vas ne čudi što je “No Woman” tako visoko – ta pjesma je stalaktit nevinosti, u njoj je uhvaćena (najčešće neuhvatljiva) tajna odrastanja i neka dječačka naivnost u svijetu nesnađenih muškaraca. “Vincent” i “I Have Been To The Mountain” su rock hitovi godine, a “Life Itself” fantastično zarazan singl, baš kao i “Youth” kojim su Glass Animals u velikom stilu počeli ali nažalost ne i dovršili aktuelni album. O kružnom toku života Rajlija Volkera odnosno njegovoj izuzetnoj pjesmi pisao sam ranije, a nema sumnje da je “Let Me Get There” duet godine.

Angel Olsen impresionira svojim najdužim numerama, “Sister” i “Woman”, međutim “Not Gonna Kill You” oduševila je i mene i Draganu. Obradovao me neprimjetni povratak Konora Obersta čije me “Tachycardia” podsjetila na njegov raskošni talenat koji je buknuo na razmeđi milenijuma, a posle se pritajio i tek povremeno bljeskao, nalik njegovom nešto starijem kolegi Rajanu Adamsu… (N.G.)

1. Radiohead - The Numbers
3. David Bowie - Lazarus
4. Car Seat Headrest - Vincent
5. Glass Animals – Life Itself
6. Ryley Walker - The Roundabout
7. Hope Sandoval and Kurt Vile - Let Me Get There
8. Angel Olsen - Not Gonna Kill You
9. Kevin Morby - I Have Been To The Mountain
10. Conor Oberst – Tachycardia