Na ovom mini izdanju se nalaze dvije ponovljene pjesme s prošlog, zaista vrhunskog, albuma, provučene kroz malo izmijenjenu podlogu. „Kitsch“ zvuči mračnije, ozbljnije, dok mu „Forgetery“ osvježava Tegan Quin iz atraktivnog indie pop dvojca Tegan and Sara (atraktivnog u muzičkom smislu). Tegan je oduzela usamljenost ovoj pjesmi, oživjela je i samog Dana, tako da je prosto šteta što ova pjesma od samog starta nije bila koncipirana kao duet. Ovaj duet, konkretno. Još jedna zanimljiva poslastica je obrada švedskog elektro - pop (i to pop u najbanalnijem smislu) hita „Hang With Me“ njihove pjevačice Robyn. Mangan je od naizgled praznjikave pjesmice napravio duboko senzitivnu, melodičnu priču o strahu od otvorenosti i prepuštanja.

Nove su, zapravo, samo dvije. Diskretno razarajuća „Whistleblowers“ koja kao da je izašla s njegovog „Postcards And Daydreaming“ albuma i prijatno je zapravo ući u tu svijest starog Mangana, u vrijeme kad je prelomio svoje kod istinskih poštovalaca njegove nenametljive posebnosti. Ovdje vokal zvuči kao nikada do sada, u isto vrijeme povrijeđeno, nesigurno, odlučno i zrelo, nešto što Mangan uvijek ima u sebi, ali ovog puta je sve u jednom velikom hvatanju vazduha, u istoj pjesmi.

Ipak, „Race To The Bottom“ nosi ovaj EP na svojim ramenima, i moćna je u svojim neodgovorenim pitanjima i simboličkim ćutanjima, i ostvaruje se u nemoći pojedinca. Nije ovo novi motivacioni okvir Manganov, i ranije je pisao o nepravdama i bolesnim ljudskim težnjama, usmjerenim na pogrešne vrijednosti, ali čini se da ga je roditeljstvo potpuno odvuklo na tu stranu, pa i u ljubavnim pjesmama poseže za okrutnom stvarnošću želeći samo bolji svijet, pa će bolji svijet sam uspostaviti ravnotežu. Nije novi motivacioni okvir, ali zato jeste noviji način, noviji izraz, koji se usadio u njegov prošli album „Club Meds“, i izgleda da nastavlja sopstvenu zvučnu viziju. „Race To The Bottom“ počinje zvonko, a onda se razlaže simboličnim muzičkim poniranjem, nešto kao pad u rupu, ali ni u jednom trenutku se ne dodirne to dno, što će reći da, kako u tekstualnom, tako i u muzičkom smislu, ostavlja prostor za odsjaj optimizma u svojoj, poprilično sumornoj, viziji svijeta i prolaznosti. Dominacija sinhronizovanog bubanj - gitara dijaloga pravi dinamički vrtlog i pjesma sama po sebi nosi i okreće se, izazivajući fizičku reakciju, a ipak je oslobođena pretencioznosti. Samo sabijeni bijes i osjećaj povrijeđenosti. „Race To The Bottom“ otkriva strah od nostalgije, tu neobjašnjivu potrebu ljudi da uvijek žive u nekim jučerašnjim danima, puštajući da sadašnji protiču bez imalo pažnje i bez imalo volje da se u njima uradi nešto po pitanju boljeg sjutra. Posmatra svijet kroz oči kapitalista, kroz krik umjetnika, suprotstavljajući im nesnađene i bezvoljne ljude, one koji, narodski rečeno, ne znaju gdje udaraju.

Dan Mangan je uvijek imao potencijala da postane jedan od najznačajnijih kanadskih kantautora današnjice, i svakim novim projektom dokazuje da nema namjeru da izgubi ono što ga izdvaja od drugih.