Čini se da se još uvijek traže, pa da su na pragu da nađu svoj izraz, jer alternativni rock je previše uska žanrovska odrednica za ono što se, u jako malo snimljenog materijala, može čuti. Dominiraju sjeckane misli u poetskom smislu, više asocijativnog tipa, nego zaokružene cjeline, te izuzetna gitarska sučeljavanja dvaju vrhunskih majstora koja izrastaju u impresivne zvučne gromade i umjesto da stvaraju prostor na kome bi riječi mogle da dođu do izražaja, one ih gase, zagušuju, da bi kompletna informacija na kraju izlazila iz tog neverbalnog. A snaga takvih muzičkih gromoglasja, posebno u pjesmi „Sestra, Majka i Ja“, koja je već postala svojevrsna identifikaciona karta ovog benda, pokriva polje ljutnje, anksioznosti, bespomoći i odlučnosti, i svako od ovih stanja je progresivno, ako pratimo intenzivno narastanje tenzija do samog kraja pjesme.

Nova stvar „Lažem i Kradem“ je uslovno rečeno nova, budući da već uveliko živi na svirkama posljednjih mjeseci, pod uslovom da ovaj bend ima dovoljno svirki za sobom. Sad je dobila i spot, pa djeluje kao da je ispod čekića u svom novom zvučnom i vizuelnom ruhu. Ima isti odnos prema riječima kao i sve ostale pjesme ovog benda: sažetost prije svega, u tih nekoliko ispovjednih misli koje djeluju drčno, ali svoj nastavak imaju u gitarskim dramatizacijama koje idu uzlaznom linijom, drčnost pretvaraju u bijes, a bijes je neselektivan, prelama se u nešto što će ostati krik u pokušaju i ni sa jedne strane ne dolazi rješenje, jer pjesma nije neodgovoreno pitanje, već je odgovor na svako nepostavljeno. Ubjedljivost vokalnog soliste je priča za sebe: jednako se ophodi prema pjesmi dok je izvlači iz sebe smirenošću pomirljivih, i dok je vrišti užarenošću gladnih i bijesnih. Upečatljiva linija ritma na koju se sve naslanja je bila dobra podloga za spot, u čijem je središtu obezglavljena figura koja korača kroz dan (dan kao metaforička odrednica, ali i kao bukvalna) i njegova sva moguća doba i sve moguće prepreke i završava svoj put transformisana, u tami, umorna, ali otkriva svoje lice i na njemu se čita prkos, bez obzira što se zaustavlja. Provocirajuće je i odlučno. Isto kao i cijela pjesma uostalom. Sjajna vizuelna zamisao Mine Đukić, kojoj ovo nije prvi put da radi sa Crvima.

Na ovaj bend se ozbiljno računa u narednom periodu, jer već imaju zrelost u autorskom smislu, i ogromno sviračko iskustvo, samo je pitanje koliko će sami sebi postaviti kao zadatak da se uskoro okupe i oko jednog ozbiljnog albuma.