fotografije: Grad teatar Budva

Nije me dopala čast da progovorim dvije-tri (riječi, ako ne i rečenice) sa cijenjenim izraelskim književnikom te ga nisam uspio upitati, iako mi to bješe namjera, da li će zaista imati vremena da pogleda predstavu u režiji Lenke Udovički „Antigona – 2000 godina kasnije“, kao što je najavio na budvanskom Trgu pjesnika.

Nisam primjetio uvaženog gosta te večeri u naselju Vještice, da se pentra putem kojim se pješice rjeđe ide, izrovanim od smećarskih vozila koja su iščezla one noći otvaranja festivala Grad teatar, valjda se ne uklopivši u rediteljsku viziju.

U susret koncertu godine, gostovanju čikaškog benda Wilco, postavlja se puno pitanja vezanih za setlistu, budući da nas očekuje minimum dva sata opasno moćne svirke. Logično je, u takvim situacijama, da svaki poštovalac njihovog rada, i svaki istinski fanatik ima svoju listu, i onu jednu pjesmu bez koje ne želi da se vrati doma. Stoga smo upitali neke od fanatika, od kojih su neki sadašnji, a neki budući saradnici ovog časopisa, te jedan mladi zagrebački kantautor, koja je to njihova najdraža pjesma i zamolili ih da napišu nešto o istoj.

piše: Vladimir Skočajić Skoča

Uvek je mislila da niko nema sređeniju sobu i nesređeniju tašnu od nje. U sobi je sve bilo pod konac – knjige na polici su čak bile poređanje po visini – ali unutrašnjost njene tašne je izgledala kao da je pala bomba. Tu je bilo svega: šminka, ruževi, naočare za sunce, neotvoren par čarapa, omoti čokoladica, upaljači koji rade i ne rade, prazni diskovi, hemijske olovke, punjač za mobilni, češalj, nekakvi žetoni, papirići nepoznatog porekla, karte od koncerata, džepno izdanje knjige i još tušte i tma toga. Svaki dan je sebi govorila da će je srediti, ali ispostavilo se da je to jedna od onih “od ponedeljka” aktivnosti.