Postoje u filmu i neporecive faktografske netačnosti, kao što je prisustvo folk dive Džoan Baez, Dilanovog budućeg menadžera Alberta Grosmana, kritičara Njujork tajmsa Roberta Šeltona, producenta Džona Hamonda i folk pevača Pita Sigera, inače jednog od glavnih junaka filma, u isto vreme na istom mestu – u Gerde’s Folk City klubu, na Dilanovom prvom profesionalnom nastupu u Njujorku. Taj tip netačnosti čija je priroda sažimanje događaja ne samo da ne smeta, već omogućava da se (o istom trošku) pomenu oni koji se moraju pomenuti kad se radi o počecima Dilanove karijere. Pojava Džonija Keša na Njuportu 1965. je još jedna evidentno netačna činjenica. Ako je ta netačnost poznata meni, savim sigurno je poznata i Dilanu, Mengoldu i Voldu a opet, ta scena sa Džonijem Kešom je tu. Razlog je prost – to je uzdizanje Dilana na nivo mita od strane nekoga ko je već stekao mitski status. Kao da mu Keš svojom pojavom poručuje „Welcome to the club“. Svojevrsno prenošenje štafete, rekao bih (scena kad mu daje svoju akustičnu gitaru pred izlazak na bis). Mitologizacija njegovog lika i dela za široki auditorijum u stvari i jeste svrha ovog mejnstrim filma. Dilan već ima filmove njemu posvećene, kao što je čuveni umetnički film “Nema me” (I’m Not There, 2007) Toda Hejnsa koji je namenjen zahtevnijoj publici i koji ga mitologizuje u umetničko-intelektualnim krugovima. Dilan već ima i dokumentarni film „No Direction Home“ (2005) Martina Skorsezea koji ga smešta u politički kontekst u čijoj je pripremi takođe lično učestvovao, a učestvovao je i u samom filmu sa svojim komentarima. Ko pretenduje da razume šezdesete godine prošlog veka taj film mora pogledati.
S druge strane, film „A Complete Unknown“ (prigodno preveden kao „Potpuni neznanac“) je u potpunosti lišen i umetničkih pretenzija i političkog konteksta (ako izuzmemo ovlašno povezivanje sa kubanskom krizom) sa jasnom namerom da se Dilanova mitilogizacija proširi na najšire narodne mase ne odbijajući pri tom ni jedan segment jako polarizovanog američkog društva. Ko je čitao tekstove koje sam pisao o Dilanu zna da zastupam tezu da Dilan već duže vreme, od početka devedesetih, vrlo pažljivo sređuje svoju zaostavštinu i gradi sliku koju će ostaviti iza sebe kada ne bude više među nama. Kako se radi o ključnim godinama njegove karijere (1961-1965), kada je od nepoznatog provincijalca koji je došao u veliki grad postao čovek koji je u najmanju ruku redefinisao, ako ne i stvorio rok muziku kakvu danas znamo (muzika, tekst i kontekst!), verujem da je vrlo pažljivo radio na scenariju (iako nije potpisan). Dakle, ne sumnjam da je on taj koji je sažimao ili dodavao scene, on je taj koji je odlučivao šta se jeste a šta nije dogodilo, ko će se od aktera folk scene Grinič Vilidž, i koliko pojaviti u filmu. Tako je Bob Njuvirt dobio daleko više prostora od Dejva Van Ronka iako mnogi dilanolozi misle da je trebalo biti obrnuto. Šta tek da kaže Fil Oks koji nije dobio ni sekundu! Dilan je, na kraju taj, ako je verovati utisku pomenutog Ilajdže Volda, koji je dodao u film referencu na film Bet Dejvis iz 1942. godine („Now, Voyager“) koji, krajnje uprošćeno, govori o mladoj ženi na ivici nervnog sloma potpuno nesigurnoj u sebe koja doživljava potpunu transformaciju i postaje samopouzdana mlada žena koja je spremna i sposobna da osvoji svet. Nekako mi to liči na Dilanovu ličnu priču ispričanu ovim filmom.
„Potpuni neznanac“ je u suštini melodrama koja govori o njegovom odnosu sa dve jake žene koje svaka na svoj način privlače mladog Dilana. On je taj koji ne može da se odluči između intelektualne snage Suzi Rotolo (koja se iz razloga znanih samo Dilanu u filmu zove Silvi Ruso – bar je inicijale zadržao) i muzičkog talenta i uspeha Džoan Baez jer privlači ga i jedan i drugi aspekt. Ono što je zajedničko za te dve izuzetno jake žene i što ih je dovelo u Dilanovu orbitu je društveni aktivizam i baš taj aktivizam će im, u figurativnom smislu, na kraju doći glave. Onog trenutka kad je Dilan svesno i namerno okrenuo leđa pravolinijskom aktivizmu Pita Sigera i drugova, bio je to istovremeno i izlazak njih dve iz njegove sfere interesovanja. Dilan je te 1965 godine osetio da je uveliko prerastao tu zatvorenu folk zajednicu koja ga je sputavala, i, kako će vreme pokazati, nije išla nikuda. Shvatio je, ne znam da li racionalno ili intuitivno, da mnogo veća snaga (ispostaviće se mnogo kasnije, ipak nedovoljna) leži u novoj muzici koju je tek trebalo da stvori – rok muzici. Pomogli su mu indirektno Bitlsi u tome pokazavši koliko se može biti popularan a samim tim i uticajan izvodeći jednostavnu pop muziku (govorimo o Bitlsima do ’65-e godine). Njegov plan je bio da začini celu stvar složenijim introspektivnim tekstovima iz kojih je u potpunosti izbacio dnevnu politiku koja je polarizovala njegovu publiku i ograničavala je na relativno uzak krug ljudi i da da toj novoj muzici kontekst odmetništva opšte prakse, bez vezivanja za određenu ideologiju. Neću ići dalje jer u filmu koji je predmet ovog teksta priča se praktično završava onog trenutka kad je na Njuportu uključio električnu gitaru u pojačalo, praćen bendom u kome su svirali Majk Blumfild i Al Kuper, obučeni u odeću kakvu će uskoro nositi rok zvezde koja se drastično razlikovala od vunenih džempera i kariranih flanelskih košulja prisutnih folkera. Tim nastupom je počela prava istorija rok muzike. Međutim, mačo muzika je zahtevala pravog mačo muškarca pa se promenio i Dilanov ukus spram žena – buntovne i samostalne Suzi i Džoan zamenila je krotka Sara Launds spremna da kod kuće gaji decu dok njen suprug menja svet. Ali, to je već neki drugi film, sa istim a ipak drugačijim glavnim junakom, sada punim novostečenog samopouzdanja.
Što se ocene filma tiče, jasno je iz prethodnog teksta šta je Dilan hteo da postigne ovim filmom, pa bi ocena morala da korespondira sa tim da li je u svojoj nameri uspeo. Što se mene tiče, mislim da jeste. Mit je podignut na viši nivo nego što je bio do tada. Režiser Mengold je sa zanatskog aspekta odlično uradio svoj posao. Iako mi je ta priča vrlo dobro poznata ni jednog trenutka mi nije bilo dosadno, glumci su, ako izuzmemo Bojda Holbruka koji je glumio Džonija Keša (koji ga je prikazao kao nadmenog, čak bahatog lika) odlično obavili i glumački ali i pevačko-svirački deo, što je pozitivno iznenađenje za mene. Timoti Šalame naročito. Moram priznati da meni, kao zadrtom obožvaocu Dilana i čoveku koji nije ljubitelj obrada njegovih pesama (osim nekoliko izuzetaka) ni u jednom trenutku nije zasmetalo Šalameovo izvođenje, ni vokalno ni instrumentalno, „skinuo“ ga je skoro savršeno. To se ne bi moglo reći za Moniku Barbaro, kojoj, mada je lepo otpevala pesme Džoan Baez, nedostaje onaj njen karakteristični vibrato. Ono najlepše na šta nas film „Potpuni neznanac“ podseća je univerzalnost stihova Boba Dilana koji, otpevani pre šezdeset godina tamo negde u Grinič Vilidžu zvuče nestvarno aktuelno ovde i sada, dok traju studentske blokade fakulteta. Dok sam slušao pesmu „The Times They Are A-Changin’“, posebno dole navedene stihove, oči su mi se napunile suzama (prevod je moj):
Majke i očevi širom naše zemlje;
Ne kritikujte ono što ne razumete;
Vaši sinovi i vaše kćeri;
Nisu više pod vašom kontrolom;
Put kojim ste vi išli ubrzano nestaje;
Molimo vas da se sklonite sa našeg;
Ako nećete da nam se pridružite;
Jer - vremena se menjaju.
***