Svaki povratak benda Gospoda Glembajevi je malo mučenje. Ugodno mučenje koje za sobom povlači najvažnije pitanje: jesu li se ovog puta vratili da ostanu?

Dok preslušavamo prvi, peti ili deseti put novu pjesmu „Violini“, pitanja se povlače u sjenku. Glembajevi su se okupili ponovo oko poezije, i čini se da ih jedino na taj način možemo vidjeti van neke jazbine u koju su se zavukli. Metaforički, naravno. Ovog puta Aleksa Šantić dobija melodiju, sjetnu, meku i zrelu. Ritam koračanja kroz sjećanje preko kog dominira harmonika i glas čovjeka koji je preživio da se sjeća. Violina je glas prošlosti lično, tih, ali jasan kao da je još uvijek tu.